Oni su naš vječni plamen
Donosimo Vam dijelove knjige Oni su naš vječni plamen autora Branka Zbukvića u kojoj su ispisane biografije trojice poginulih branitelja jakovljanskog kraja: Zorana Jantona, Dubravka Jarčana i Ivana Klanfara.
Zoran Janton
24.2.1970.- 16.12.1991.
Hrvatski branitelj časnički namjesnik HV
Poginuo u Karlovcu
VITEZ IZ PODRUČJA MEDVEDNICE
Zoran Janton bio je miran mladić iz Kraljeva Vrha koji je dio djetinjstva proveo u obližnjoj Poljanici. Prelijep je to kraj u podnožju Zagrebačke gore u kojem stoljećima žive vrijedni i marljivi ljudi. Njihove gene naslijedio je i Zoran Janton, tragično preminuli hrvatski branitelj. Kada je bio na služenju vojske u ondašnjoj JNA iznenada od srčanog udara, umire mu otac Mirko. Mnoge očeve obveze padaju na teret majke Marice, sestre Zvjezdane, ali one prave muške na još nejaka Zoranova leđa. Tako je Zoran s velikom ljubavlju obrađivao svoju zemlju, kosio livade, ubirao ljetine. Bilo je to vrijeme kada je rat u Hrvatskoj već ubrao mnoge žrtve. Zoran je u 2. mjesecu bio mobiliziran u vojnu policiju. Nakon toga postaje pripadnik 103. brigade, koja je u to vrijeme vodila sudbonosne bitke za grad Karlovac. Kao i mnogi drugi junaci Domovinskog rata, Zoran nije dočekao slobodu Hrvatske. Njegova životna nit prekinuta je u 22. godini baš u Karlovcu.
TRAGEDIJE MAJKE MARICE JANTON
Zoranova majka Marica Janton prošla je pravu životnu kalvariju. Nakon smrti muža Mirka ubrzo joj umiru roditelji, te nakon svega doživljava najveći udarac pogibiju sina Zorana. Predosjećala je Zoranovu tragediju, crne slutnje unijele su nemir u njenu dušu, čak je to ispričala svojoj prijateljici. Bio je to tipičan majčinski osjećaj, ubrzo stiže potvrda da je Zoran poginuo, lako zauvijek shrvana bolom Marica ne zaboravlja ljude koji su joj u tim trenucima boli bili pri ruci. Njihova potpora i pomoć bili su dragocjeni. Nakon svega majka Marica i sama obolijeva, a otklanjanjem ugruška krvi koji je opasno prijetio, osjeća se dobro. Često posjećuje Zoranov tihi dom na groblju u Kraljevom Vrhu gdje je zauvijek ispraćen uz bolne krike najdražih, utonuvši u vječni san koji nikada nije dosanjao.
Branko Zbukvić
Dubravko Jarčan
29.9.1967. – 14.4.1992.
Hrvatski branitelj časnički namjesnik HV
Poginuo u Zadru
ZAGORAC POGINUO U OBRANI ZADRA
Dubravko Jarčan rođen je 1967. god ine u Jakovlju. Djetinjstvo je proveo uz roditelje Milku i Vida te brata Srećka s kojim je bio iznimno povezan. Djetinjstvo u živopisnom Jakovlju, okruženo Zagrebačkom gorom, mnogobrojnim potocima i u podnožju rijekom Krapinom, Dubravko je kao i njegovi vršnjaci proveo lijepo i bezbrižno.
OBITELJ VEZANA ZA TEKSTILNU INDUSTRIJU
Dubravkova obitelj bila je zaposlena u tekstilnoj industriji, majka Milka u DTR-u, a otac Vid i Dubravko u TK Zagreb, nekada poznatijem kao Tvorpam. U tijeku najvećih napada na Republiku Hrvatsku u srpnju 1991. godine grupa Dubravkovih mještana na čelu s gospodinom Dragutinom Poturicom formirala je grupu dragovoljaca, iz koje je izrasla jedinica nazvana Zagorska bojna. Jedinici se u samom početku priključio i Dubravko Jarčan, napustivši tako siguran posao u Tvorpamu.
ODLAZAK NA BOJIŠNICU NA SAMA SVETA TRI KRALJA
Na samom početku 1992. godine, točnije na Sveta Tri Kralja, 6. siječnja Dubravko s jedinicom odlazi na poprište najtežih bitaka za slobodnu Hrvatsku. Nabijen hr-vatskim nacionalnim emocijama, fizički iznimno snažan, nije mogao gledati skrštenih ruku pohode okupatorskog divljaštva. U četiri mjeseca ratovanja svega dva puta je došao kući, izbjegavajući razgovore o ratu.
SMRT U MINSKOM POLJU
Kobnoga 4. travnja 1992. godine Dubravko Jarčan smrtno je ranjen kada je nagazio na neprijateljsku minu, prilikom uobičajene rutinske kontrole.
Na žalost, smrt je bila brža od liječničke pomoči, jer je bilo nemoguće sići s Velebita do mjesta Bučića gdje je čekala liječnička ekipa.
Tako je Dubravko Jarčan kao pripadnik 164. brigade s činom bojnika HV izgubio život u 25. godini, ne dočekavši radost slobodne domovine. Pokopan je na groblju
u Kraljevom Vrhu, uz neizmjernu bol najbližih kao i cijeloga jakovljanskog kraja te najviše vojne počasti.
ZAGORSKA BOJNA – DRAGOVOLJCI DOMOVINSKOG RATA 1991.- 1992.
Tijekom sedmog mjeseca 1991. godine, u tijeku najvećeg napada na Republiku Hrvatsku sa skupinom prijatelja boravio sam u pričuvnom sastavu policije u Donjoj Stubici. Bili smo operativna skupina koja je vršila pripreme na području općine Donja Stubica i Sljeme za odlazak na bojišnicu. Pošto je vrijeme odmicalo a našu jedinicu nisu slali na bojišnicu donio sam odluku te uz suradnju ureda za obranu i s predstojnikom ureda gospodinom Darkom Kuceljem formirao grupu dragovoljaca te smo počeli rješavati papirnate formalnosti za prelazak iz policije u Hrvatsku vojsku. Dragovoljci su se prijavljivali svakodnevno pa je formirana grupa od 35 dragovoljaca. Donijete su i sljedeće odluke: za zapovjednika je imenovan Dragutin Poturica iz Jakovlja, za dozapovjednika Stjepan Lepčin iz Oroslavja, te su formirana i odjeljenja i imenovani njihovi zapovjednici. Jedinica je dobila naziv Zagorska bojna. Nakon sastanka u Jakovlju donijeti su detaljni planovi oko priprema i skupljanja opreme za odlazak na ratište. Do devetog mjeseca bilo je sve spremno i pribavljena kompletna oprema, oružje, oruđe, mobilizacijski papiri Hrvatske vojske, transport. U tim prvim trenucima prijavio se i pokojni Dubravko Jarčan koji je napustio siguran posao u zagrebačkoj tvornici tekstila Tvorpam i pridružio se pripremama dragovoljaca na ratište. Uz suradnju ureda za obranu iz Donje Stubice te zapovjedništva 159. brigade HV iz Zadra te njihovog operativnog djelatnika koji je došao na sastanak u Donju Stubicu dogovorili smo detalje oko odlaska i definiranja mjesta boravka dragovoljaca. Njihov predstavnik, gospodin Turudić, Dragutin Poturica i Darko Kucelj dogovorili smo da će jedinica boraviti na Velebitu u predjelu Tulovih Greda, Malog Alana, Kraljičinih vratiju s mjestom stacionara predio Bukva. Nakon dolaska na mjesto za koje smo preuzeli točne ratne zadatke počeo je naporan boravak na vrhovima Velebita kontrolirajući cestu od Obrovca prema Sv. Roku u Lici. Dolazila je zima gdje se jedinica izmjenjivala s drugim sudionicima HV-a . Jedinica je sudjelovala u raznim akcijama te stvaranju 164. brigade HV kojoj su na čelu bili Ilija Vincetić i Vladimir Lelas. Tijekom 4. mjeseca 1992. godine kada je jedna grupa išla na uobičajenu rutu patrole zacrtanim strogim pravcima kretanja naišla je na, vjerojatno te noći postavljeno minsko polje što su postavili četnici koji su boravili u rejonu tvornice Glinica u Obrovcu. Kobno je to bilo za pokojnog Dubravka Jarčana koji je nagazio na postavljenu minu. Nekolicina njegovih suboraca bila je ranjena, ali svi prisebni da su pokušali pomoći Dubravku koji je bio teško ranjen. Nemogućnosti brzog silaska s Velebita do Bučića gdje je čekala ekipa hitne (trajalo je to nekoliko sati) bila je presudna za Dubravka, koji je preminuo nakon gubitka krvi i nemogućnosti da mu se pruži trenutna pomoć. Poginuo je na svom ratnom zadatku koji mu je već bio svakodnevna rutina. Poginuo je čovjek koji je bio istinski domoljub i kojem je Hrvatska bila tada jedina stvar za koju je krenuo u rat. Bio je dobar i drag čovjek i prijatelj.
Branko Zbukvić
Ivan Klanfar
24.4.1944.-10.9.1992.
Poginuo na istočno-slavonskom bojištu
DRAGOVOLJAC ZRELE DOBI
Odrasti u mnogobrojnoj obitelji znači znati dijeliti dobro i zlo, braniti nemoćne, pomagati. U takvoj obitelji odrastao je Ivan Klanfar najstarije dijete Marije i Vida Klanfar iz Jakovlja. Majka Marija rođena je u okolici Začretja, u mjestu Trebeš. Nakon udaje za supruga Vida iz Jakovlja, jedno vrijeme žive u njenom Trebešu. Tamo su se rodili blizanci Ivan i Josip. Josip je umro pri porodu. Sva ostala djeca rođena su u novom domu u Jakovlju.
“ZAGORJE MOJE TAK IMAM TE RAD”
Ivan Klanfar bio je vrlo mirne naravi, seljački marljiv, ali s prirođenim manirama gospodina. Kad je počeo rat, Ivan je imao 48 godina, živio je s suprugom Jagicom u Pušći. Djece nisu imali, zato je Ivan obožavao svoje nećake i nećakinje. Nećakinja Đurđica, prilikom moga obilaska obitelji Klanfar, ispričala mi je kako ga često sanja, uvijek živog i veseloga, kao nekada. Naravno, djeci bi uvijek donosio poklone. Obožavao je automobile i motore kao i sve sportove vezane uz brzine motora. Razumio je u sve i svašta te kao takav vrlo rado pomagao rodbini i prijateljima u svakojakim prigodama.
PRIPADNIK 124. VUKOVARSKE BRIGADE
Kao dragovoljac na branik Domovine stupa u prvim danima agresije na Hrvatsku. Bio je domoljub s naglašenim osjećajem za hrvatske vrijednosti bile one u gospodarstvu, kulturi, sportu, sve ih je nosio u sebi.
Bio je pripadnik 124. vukovarske brigade. Često bi dolazio kući, no posljednji put je imao crni predosjećaj. Zamolio je majku da pripremi za večeru jelo koje je volio, nakon večere prozborio je “majko, bojim se da se više nećemo vidjeti”. Bio je u pravu, već sljedećih dana mučki ga je pogodio neprijateljski snajperist, izdaleka i podmuklo. Bio je to na položaju u okolici Slavonskoga Broda. Ivan je uz nekolicinu suboraca pokopan na groblju u Kraljevom Vrhu uz sve dužne počasti, koje je svojim iskrenim i poštenim životom zaslužio.
Branko Zbukvić
Tekstovi su u potpunosti preneseni iz knjige: Zbukvić, B. (2003) Oni su naš vječni plamen: u čast poginulim hrvatskim vitezovima Domovinskoga rata zaprešićkog područja. Zaprešić: Udruga roditelja poginulih branitelja.
Dostupno na: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/oni_su_nas_vjecni_plamen.pdf