Ručnik je neizostavno, kulturno, baštinsko potrebovno bogatstvo i posjedovni predmet svakog domaćinstva u kojem ima mnoštvo uloga. Kroz njego je svako kućedomaćica pokazivala svoj kreativni smisao. On nas vraća u prošlost kada je imao višestruku primjenu. Njime su se brisali ukućani nakon umivanja i pranja, njime su se kitile psihe, ogledala i zidovi kuća uoči svadbi. Njih su dobivali na dar najugledniji gosti u svatovima, a na sahranama njime su naši stari prekrivali križeve svojih pokojnika.

Ručnici su se ukrašavali i izrađivali na razne načine i raznim tehnikama te se tako iskazivala kreativnost umijeća ukrašavanja tekstila. Ukrasi su bili: pretkivanje s raznobojnim koncima (najčešće crvenim i plavim), tehnikom prebiranja „plavog prebora“ i „prebora po deščici“ te raznobojnim svilenim koncem. Oni su vezeni također raznim tehnikama: plosnim vezom, križićima te bečkim vezom i štikanjem.

Ručnici su izrađivani u raznim dimenzijama i veličinama. Bili su tkani od konoplja, lana ili pamuka. Danas se replike starinskih domaćih ručnika izrađuju na pamučnom industrijskom platnu prema starim predlošcima koji su stari više stotina godina. Njih su našivavale mlade puce koje su bile na paši u polju sa kravama ih za dugih zimskih večeri uz svijeću ili petrolejku. Ručnici su imali razne natpise i poruke. Gazdarica bi ih objesila iznad drvenog štokrlina na kojem je stajao hamper s vodom, lončić i lavor. Vješali su se preko ručno izrađenog drvenog držača. Natpisi su bili: „Dobro jutro“, „Faljen Isus“, „Sretan Božić“, „Sretan Uskrs“, Dobro došli“, „Svako dobro“…

Kada bi u kuću došli gosti te u njoj ostajali noćivati, domaćica bi ujutro iznijela što ljepše i bogatije izvezeni ručnik da se njime obrišu nakon što se umiju.

Stare ručnike su nam izvezle naše bake i ostavile u nasljeđe i za uspomenu. Kroz njih one žive u našim srcima i sjećanjima na zajedničke trenutke proživljene s njima u našem djetinjstvu i mladosti.