Spomenica župe Kraljev Vrh vodi se od utemeljenja župe 1789. godine. Do sad, koliko nam je poznato, nitko nikada nije crpio podatke iz ove Spomenice za bilo kakvo istraživanje, niti su tekstovi iz Spomenice javno objavljivani. Ovo je prvi takav slučaj. Nadamo se da će predstavljeni tekstovi biti poticaj našim župljanima da istraže svoje tamne i zaboravljene kutke te pronađu kakav dragocjeni dokument, zapis ili fotografiju koji oslikavaju povijest našeg zavičaja.

Za ovu prigodu izabrali smo nekoliko tekstova iz XIX. st., vrlo živopisnih zapisa čiji autor je Stjepan Večković, župnik kraljevrški od 1872. do 1903. Jezik i način pisanja kojima se župnik služi nismo mijenjali, prenijevši tekst doslovno kako je napisan, ispravljajući jedino očigledne pogreške. Zapise ćemo objavljivati ponedjeljkom, a sljedeći tjedan slijedi: “Govedča kuga“.

„Lupeži u Župnom Dvoru, 1866.

Po naredbi uzvišene zemaljske Vlade (uz predsĕdanje uzviš. g. Šokčevića Bana) na trošak visokog Erara, iz Vĕrozakonske Zaklade, imadjaše se podići novi Župni Dvor, i u istu svèrhu biaše natečaj u Zagrebu razpisan za 30^a Sĕčnja 1866, – i izklična cĕna biaše opredeljena na 8450 f. 56 k. a. v. – dostade poduzetnik sa 8390 f. a. v.

I ovo dade povoda, da su zlikovci od svojiuh valjda ortakah krivo i opako obavestjeni, pomislili rečenu svotu novacah kod ovdašnjega župnika kano tobož poduzetnika potražiti (poduzetnik biaše G. Ivan Jambrišak iz Zagreba).

Tako njih trojica (od kojih jedan glasoviti i poznati lupež Joso Udmanić[1]) na koliko se u sumraku razlučiti dade, u bekeše[2] kerznom podstavljene, uzke hlače sa gajtani, sa visokimi čizmami, kanaskemi[3] šeširi, kao za paradu jednako obučeni, svaki sa dvima šestocĕvnemi samokresi, svaki sa jednom dvocĕvkom ostragušom, kano i svaki sa dvima nožim za pojasom, oboružani, dodju do zapadno-sĕverne strani najkratčim putem prema vratam župnog’ starog’ dvora dne 7^a Rujna 1866, oko 8 satih u večer.

Do 15 korakah niže u dvorištu prama velikoj štali, slučajno stojeći župnik, od nepozvanih gostih, da kako, neopažen, mal’ da se glasno neobradova došastju, kako on čas mišljaše, dobrih priateljah, u naglosti nesluteći ništa zla. Ali kad’ je u isti čas puške na boj spremne smotrio, i kad je vidio, da dvoica zlikovacah pograbiše služavku, koja, neznajući zla, prema njima pošla jest, te ju odvedoše u prie još nezatvorenu kuću, šta mu drugo preostade, nego da goloruk svoj pèrvašnji u dvorištu položaj promĕni, i izravnim, kao i najkratćim putem prĕko njive u sjĕgurno mĕsto (na 100 koračajah od dvora) požurise, gdĕ, ne mogavši u tminah dalje, providnostju Božjom odočite propasti občuvan, za večju svoju sĕgurnost, do svanutja idućeg dana ostade.

Jedan od lupežih dovede u kuću k ustaljenoj služavki (Bara Geršak, Štajerka, iz Polja) takodjer i zvonara (Stĕpan Franja iz Kraljevvrha br 29) koji je tada odsutnog domaćeg’ slugu zastupao i po vodu na zdenac, neznajući što se sbiva, bezbrižan pošao bio.

Zlotvori tada zatvoriše vrata. Razumevase da su zlikovci već zasužnjenu dvoricu pod prĕtnjom za mĕstnog župnika opetovano pitali, ali pošto jim ovi po istini odgovoriše, da neznadu za njega, zadovoljiše se. Posle toga, upalivši sva trojica svoje na kotur smotane vošćanice, porazdĕle se tako, da jedan kod kućnih vratah dolie ostade, a druga dvojica, uzevši domaću sekiru, turajući pred sobom lagano uzicom na rukah svezanoga momka, i prostu služavku, uljegnu u otvorene župnikove sobe. Onde morade momak nepomičan sĕdeti, a služavka zloradećim po sobah svĕtliti, i gledati, kako, tražeći i ono, što nebiaše, ormare sekirom otvaraše, i koje nemogaše otvoriti, cĕpaše. –

Premda mrakom po plĕn pošavši, ipak sasvim nestadoše ti zli ljudi neopaženi; budući nĕki od vĕrnih župljanah (Marko Šuveljak mĕstni učitelj; Mio Bolfek krčmar pod br. 32) došljake smotrivši, ne propustiše što beržje u selo poterčati, i pobrinitise, da se krikom i zvonjenjem bližnje i dalnje ljudstvo u pomoć prizove. I uistini pèrvi dade jedan hitac iz puške (više neimadjaše baruta) prĕma stražaru kućnih vratah; na što ih i on taki zatvori, i za čas tako ovaj, kao i ona dvoica u sobah izmence, da poplaše u slučaju dolazeće ljudstvo, stadoše pucati sa kugljami, prevratčajući u isto doba sve po sobah. Dakako u nadi prevareni – bakreni tekući novac, izmedju kojega neimadoše vrĕmena po gdjekoje šestice izabrati – kano i u drugoj kesi netekući sabrani novac porazbacaše zlovoljno po sobah – ipak banke, sreberne forintače, i četverti od forinte, sa nekoliko dvadeseticah, kano i sreberne šestice, marljivo u torbu sasipaše.

Župnikovom srećom ili nesrećom isti dan biaše ljudi, i jačji mužkarci, nĕki u Krapinu, nĕki na Bistricu na proščenje, a nĕkoji sa bačvarskim posudjem u Stenjevec otišli. Što valjda saznadoše i proračunaše zlotvori za svoj laglji uspĕh. I tako ostade ubogi župnik sa malim brojem ljudstva za navalu sposobnoga u selu, i na domu. Dokle trajaše plenjenje ne sabrah se ni 10 ljudih, ali šta ovi bez oružja protiva trima lupežom, koi svaki imadjaše 14 hitacah sĕgurnih i dva noža. Ovamo imademo uzbrojiti nekoje u bližnjih kućah za pomoć vičuće žene, kano takodjer momka (Stĕpan Rožman – Strugar zvani) koi neimajući oružja, saide za podrum u izkopanu jamu, i od onde, u tminah neopažen, bacaše kamenje na stražara, koi zato vrata pritvaraše. –

Stranom zvonjenjem, stranom vikom pribirajućih se, mužkaracah sakupihse tekar po odlasku nepozvanih gostiuh iz obližnjih mĕstah do trideset. Zlom savjestju uzbunjeni lupeži, posle kako su momka odrešili na rukah, i svĕće na hodniku pogasili, izmakoše sasvim nenadanim putem, i pravcem, gdè, kako mišljaju nikoga nebiaše, kroz dotičuću župnog dvora bašču i najkratćim onuda putem prĕko plota u polje. – Da je bilo oružja i olova sa barutom, sve bi bilo drugačie ispalo. Ali i u pomanjkanju rečenih, da su ti zlikovci još četvèrt sata zaostali robeći, bila bi jih dobra popara postigla, niti bi igda ikog više unesrečiti mogli. Tako bo razjareni došavši momci biaše, da ni nepitaše, ni negledaše, gdè su razbojnici, nego odmah jurišem odlučiše nanji u kući navaliti, ali za čudo – nadjoše u gornjem spratu na pragu sobe sĕdeće samu dvoicu zasužnjenih, koji u stiski i strahu oslabljeni ondè opočivaše.

[1] Istražujući literaturu o Udmaniću zapazili smo da je bilo kontradiktornih tvrdnji u vezi s područjem na kojem je ovaj poznati hajduk operirao. Tako, u tekstu „500 Horvatovih stuba“ („Građevinar, 2009, br. 4), autor Faruk Islamović navodi „Još 1929. posjećujući Rauchovu lugarnicu (danas planinarski dom Hunjka) Horvat je od lugara čuo za ovo kraško područje i za postojanje jedne špilje. Radi se o Udmanićevoj špilji koja je kasnije dobila ime špilja Medvednica. Špilja je dugačka 28 metara i ima dva ulaza i vertikalni otvor (dimnjak). Prema legendi tu se oko 1860. skrivao kutinski razbojnik Joco Udmanić. Špilja ima tri otvora pa je za život potpuno nepogodna jer je u njoj stalno propuh. Horvat je istraživao sudske spise pa je ustvrdio da se Udmanić uopće nije kretao ovim područjem. Zbog toga je špilju 1933. dr. Josip Poljak nazvao špilja Medvednica i to ime nosi i danas.“. Međutim, izgleda da po našim izvorima uopće nije bilo razloga za preimenovanje špilje. Jer, u preglednom radu „Hajdučija u Moslavini u drugoj polovici 19. na primjeru Joce Udmanića“, autorica Jasmina Uroda Kutlić tvrdi „U jesen 1865 i proljeće 1866. godine Udmanićeva četa izvela je niz napada od Kutine do Stubice… Oružnici i vojska uzalud su patrolirali od Zeline do Zagreba jer se Udmanić prebacio preko Zagrebačke gore i 7. rujna operirao oko Stubice, zatim Podsuseda, a stizale su vijesti da je viđen i u Šestinama, Samoboru, Susedgradu i Rakovu Potoku. Kod Stubice opljačkao je župni stan u Kraljevom Vrhu, a dva dana kasnije sa svojim jatacima ostavio je novac da bi stenjevački župnik održao misu za njega!“ („Cris“, časopis Povijesnog društva Križevci, 2011, br. 1). O Udmanićevu poduhvatu u Kraljevom Vrhu pisao je i zagrebački „Pozor“ 11. 9. 1866. Dakle, zapis kraljevrškog župnika Večkovića autentični je i nedvojbeni dokaz do kojih se granica protezalo područje djelovanja „moslavačkog Robin Hooda“.

[2] bekeš – mađ. (bekecs, bekes – krzneni kaput) kožom podstavljen muški odjevni predmet mađarskog kroja. (Klaić)

[3] Vjerojatno kanadski šešir.

Priredio:
Nikica Mihaljević, Kraljev Vrh