Prilog za povijest pučke škole u Igrišću

Godina 1930. spominje se kao početak osnovnog školstva u Igrišću. Prvi učitelj bio je Petar Žmak. Osim nastavnog rada s učenicima, Spomenica škole bilježi i njegovo izuzetno zalaganje za izgradnju školske zgrade, ustroju voćnjaka, vinograda i vrta. Isticao se i kao svestrani kulturno-prosvjetni i gospodarski promicatelj raznih aktivnosti za opće dobro mještana.

Poslije II. svjetskog rata na školu dolazi bračni par Magdica i Franjo Novak. Za nešto više od 10 godina službovanja, oni su ostavili snažan, dojmljiv i neizbrisiv trag u Igrišću. Od pučke četverorazredne, škola je djelovala kao narodna šestgodišnja. Odgojili su i u život odaslali mnoge, na raznim područjima kasnije vrlo afirmirane i ugledne Igrišćane. Za njihova službovanja gotovo da je cvao kulturno-prosvjetni život Igrišća. Zaslugom tih, i dan-danas omiljenih učitelja, razvila se snažna omladinska organizacija, vatrogasno društvo, kulturno-umjetničko društvo, seoski odbor za komunalne radove. Bračni par Novak bili su u punom smislu riječi – pravi narodni učitelji, priznati i cijenjeni u svakom domaćinstvu.

Drugi bračni par učitelja bili su Zorica i Ivica Vrhovec. Oni su nastavili dičnu tradiciju Novakovih, ali su u školi radili svega nekoliko godina. Pa ipak, i njihov doprinos napretku škole i sela nije zanemariv. Škola je ponovno četverorazredna, kao područna u sastavu matične Osnovne škole Jakovlje. Iz nje izlaze odlično pripremljeni učenici za nastavak škole u „višim” razredima. Tih 60-ih godina Igrišće postaje „napredno” selo novoizgrađenih obiteljskih kuća, jačih gazdinstava i uspješnih obrtnika, unatoč tome što mnogi otiđoše u Zagreb i tamo stvaraju ugledne karijere, a odlazili su zbog osobnog materijalnog siromaštva i zbog komunalne zapuštenosti. To će se kasnije odraziti kao zabrinjavajući pad broja djece (i stanovništva-mještana).

Godine 1968. na školu Igrišće dolazi službovati treći bračni par učitelja, Barica i Ivan Drobec. Uselili su u već pomalo oronulu školsku zgradu i učiteljski stan. Dočekalo ih je 50-ak učenika iz Igrišća i susjedne Srednje Slatine. Bila su to prekrasna dječica svrstana u dva kombinirana razredna odjeljenja. Jedni u prijepodnevnoj, a drugi u poslijepodnevnoj smjeni. Nove učitelje su roditelji-mještani prihvatili širokogrudne duše i plemenite ćudi, s puno poštovanja i ljubavi prema učiteljskom zvanju i poslu. U ozračju prijateljstva i međusobnog uvažavanja puno lakše i s užitkom se radilo, surađivalo i napredovalo. Redale su se aktivnosti:

  • postupno obnavljanje školske zgrade,
  • izgradnja školske ograde,
  • održavanje školskog vrta, voćnjaka i vinograda,
  • osnivanje nogometnog kluba, izgradnja vodovodne, telefonske i plinske mreže u selu te njihovo instaliranje u školsku zgradu,
  • asfaltiranje školskog igrališta i seoskih cesta,
  • nabavka modernih mrtvačkih kola,
  • poboljšanje opskrbe električnom energijom (nove trafostanice)
  • dogradnja vatrogasnog doma i nabavka opreme,
  • doprinos stvaranju i obrani samostalne hrvatske države u delikatnim uvjetima obližnje raketne vojarne bivšeg JNA-a

Sukladno dobroj, staroj tradiciji učiteljevanja u seoskim sredinama te nabrojanim postignućima više ili manje aktivno je sudjelovao učiteljski par Drobec.

Dakako, prvotna i osnovna zadaća učiteljskog posla je odgoj i obrazovanje učenika. U zahtjevnim i otežanim uvjetima kombiniranog odjeljenja učenici su stjecali solidna i zavidna znanja, osvajali su prva mjesta na natjecanjima, uspješno završavali srednje, više i visoko obrazovanje u daljnjem školovanju. Lijepo je, radosno i ponosno nakon mnogo godina ugledati nekadašnje mališane iz prvog do četvrtog razreda, danas fakultetski obrazovane uglednike: Mladena, Danijelu, Željkicu, Martinu, Gorana, Tatjanu, Ivicu, Marinu, Sofiju, Jelenu, Ivanu…

S te pozicije, ondašnje ocjene i priznanja Barici i Ivanu od strane prosvjetnih vlasti imaju pravi smisao i veličinu.

Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti također su sastavnica učiteljskog rada. Redovite, dobro uvježbane i posjećene priredbe dražesni su ukras svakog školovanja. Recitiranje i pjevanje, gluma u igrokazima, ples u prpošnim haljinicama- to je uvijek motiviralo dječicu, a roditeljska srca diralo do suza. U Igrišću je u to vrijeme najveličanstvenija priredba bila za Majčin dan. Na osobito dirljiv način, tom prigodom je učiteljica Barica redovito dobivala znakove pažnje i zahvalnosti za nesebičnu požrtvovnost, beskrajnu ljubav i svekoliku skrb o svojim učenicima. I onda, ali i danas, nakon toliko godina i nakon njezinog preranog prelaska u vječnost, mnoge igriške majke govore: „Bila je druga, dobra mama našoj djeci“. Trajalo je to dugo, pune 23 godine, do prijevremenog umirovljenja.

Učiteljska karijera bračnog para Drobec u Igrišću obilježena je, Bogu hvala, samo jednom, poput žuči gorkom epizodom. Bilo je to kasnih 80-ih godina, kad je rapidno opao broj učenika. Plan je bio da se škola u Igrišću potpuno zatvara i potpuno ukine. Tom planu dodatni su vjetar u leđa davali i neki roditelji s rubnog dijela sela koji su svoje prvoškolce upisivali u matičnu školu Jakovlje zbog kraćeg i lakšeg putovanja. No, najveći dio seljana, potpomognut stavom svojih učitelja, zadivljujuće jedinstveni, uspio je sačuvati život i opstojnost škole. Dva su detalja odigrala presudnu ulogu. Prvo, Brankica i Vladimir Hrešćan nisu popustili pritisku i inzistirali su da njihov sin Danijel bude, iako samo jedan jedini, učenik prvog razreda u Igiršću. Drugo, učiteljica Barica je prihvatila ucjenjivačku naredbu općinskog SlZ-a da sama radi u jednom kombiniranom razrednom odjelu s učenicima prvog, drugog, trećeg i četvrtog razreda. Suprug Ivan prešao je u matičnu školu Jakovlje na radno mjesto nastavnika glazbenog odgoja, u skladu s njegovom stručnom spremom.

Baričin „neposluh” i svrstavanje na stranu roditelja trebali su te 1987. godine biti sankcionirani naručenim pedagoškim uvidom u rad te „grozne” kombinacije. Kao vrsna, iskusna i kreativna učiteljica nije trebala imati nikakve bojazni za kvalitetu svog rada. Ipak ju je taj „ubod” psihički jako potresao. Doživjela je, naime, lakši srčani udar, ali je škola u Igrišću opstala.

Učiteljsku karijeru bračnog para Drobec u Igrišću oplemenila je jedna skromna, nadasve vrijedna i marljiva žena – Danica Jagušt. Radila je kao čistačica-kuharica u školi. Bila je puno više od toga – dobri duh i predana domaćica škole. Bez tehničkih pomagala i strojeva, drva i ugljen, vodu iz bunara, cijelu školsku zgradu, veliki okoliš – sve to su njezine ruke činile uzornim. Kad je bilo ukinuto jedno učiteljsko radno mjesto, Danica je morala svoje radno vrijeme nadopunjavati poslijepodnevnim odlascima u matičnu školu Jakovlje na poslove čišćenja. Nakon što je otišla u mirovinu, na njezino mjesto došla je Štefica Kovačec.

Kad je učiteljica Barica sama radila u Igrišću, dolazeći svakog jutra biciklom od svoje obiteljske kuće, „Večernji list”je objavio dirljiv članak „Baričina pedagoška poema”. Danas, sa zavidne vremenske distance, možemo radosno reći da je svo učiteljevanje bračnog para Drobec u Igrišću bilo, ne samo pedagoška nego i životna poema. Bivšim učenicima, njihovim roditeljima i svim drugim žiteljima Igrišća i Srednje Slatine, velika hvala za lijepe trenutke, radosne doživljaje i srdačne znakove pažnje.

U Igrišću, godine 2013.

Ivan Drobec


Tekst je u potpunosti prenesen iz knjige Spomen izgubljenom selu, autorice Nade Bedek, str. 38-41.


Naslovna fotografija: Učenice i učenici Osnovne škole u Igrišću. U prvom redu (označen) peti s lijeva Josip (Alojzov) Veriga, nedatirano, vjerojatno druga polovica 1930.-ih godina