Godine 1883. provedena je segregacija (dioba) šuma stubičkog kotara u Bistranskoj općini za sela Donja Bistra, Gornja Bistra, Oborovo i Jakovlje. Šume su podijeljene među seljacima i barunom Levinom Rauchom u korist baruna Raucha.

Iako je segregacija provedena na papiru, primjena je započela krajem 1880-ih godina. Seljaci su tada počeli osjećati nepravdu jer su bili zakinuti za korištenje šuma koje su njihovi preci koristili. Šume su bile važan izvor građe za graditeljstvo, drva za ogrjev, ali i drva za proizvodnju ugljena, tradicionalne djelatnosti u bistranskoj gori. Ugljenarstvom su se bavili i seljaci na području današnje općine Jakovlje, odnosno Župe Kraljev Vrh.

Tu nepravdu, zakidanje seljaka u korist vlastele, pokušala je ispraviti Bara Novak,  pokrenuvši borbu za stubičku i bistransku goru. Pokušala je spriječiti nepravednu segregaciju šume putem molbi i podnesaka u raznim institucijama, ali bezuspješno.

Slala je pisma i Franji Josipu I., austrijskom caru, a u podnesku je molila za obustavu „sve horvacke gularije, koja biva sve veća, tako da neznadu službeniki, kako bi mogli bolje osiromašiti sve Hrvate siromake muže … ja pak sirota nemogu više živiti polag obć. poglavarstva u Stubici, koje me progoni svakojakim lažima … na nas muže meću svakakve podanke i globe, za koje Vaše Veličanstvo ni nezna … naši službeniki dali su goru nekim grofovima, barunima i popovima za njihovu volju, a muži, koji su štibru platili, nesmiju ni blizu … mene povlače po reštu i pri obćini i pri sudu, jer sam za siromake Horvate pisala i zahtjevala natrag goru …. prave mi zato svakakve raubarije …“.

Radi bunjenja došla je i u sukob i sa Kraljevskim sudbenim stolom u Zagrebu, koji ju je  10. veljače 1890. godine radi „prestupka bunjenja“osudio na pet mjeseci, a njenog oca Josipa na mjesec dana strogog zatvora. Kazna joj je snižena na šest tjedana, ali nakon puštanja na slobodu Bara Novak nije htjela odustati od ispravljanja nepravde pa je ponovno osuđena 26. lipnja 1891. godine na šest mjeseci strogog zatvora, a banski stol snizio joj je kaznu na tri mjeseca. Ubrzo je prozvana ženskim Matijom Gupcem.

Nedugo nakon njenog puštanja na slobodu, njenoj borbi pridružili su se i drugi seljaci. Seljaci iz Jakovlja čak su silom otišli u šumu – braniti svoje pravo na korištenje šume.

Dana 29. listopada 1891. godine otišli su bistranski seljaci Ivan Kukec Tišljar, Jura Grgec,  Juro i Josip Tišljar Općinskom poglavarstvu u Stubicu, tražeći od općinskog bilježnika Šandora Tkalčića, da izda i proglasi odredbe, po kojima se gora mora njima vratiti. Zajedno s njima bilo je oko 70 seljaka koji su ih podržali u zahtjevu. Bilježnik je sve odmah prijavio kotarskoj oblasti, zbog čega je isti dan uhićeno četvero Bistrana koji su ispred poglavarstva razgovarali s mještanima. Nakon što su im „odčitane zaslužene lekcije“ pušteni su na slobodu. Nakon toga vlast je naredila uhićenje Bare Novak.

Dana 10. siječnja 1892. godine rano u zoru bistranski oružnici Kajba i Horvat sa prisežnikom Halićem otišli su u gornju Bistru po Baru Novak. Saznali su da se nalazi kod  Stjepana Kukeca u Gornjoj Bistri. Iako se sve činilo mirno i da selo spava, počeli su kucati i zahtijevati da otvori vrata. Ubrzo se skupilo mnoštvo uz povike „hura!“ i navalo je na oružnike. Skupilo se nekoliko stotina seljaka. Potomci Gupčevih puntara zaprijetili su bitkom ako oružnici ne odustanu od uhićenja i da se nitko neće predati jer im je „gora oteta po nepravdi“ i da goru „moraju dobiti makar cijelo selo izginulo“. Seljaci su bili „naoružani“ kolcima, cjepanicama, sjekirama i kamenjem, a oružnicima su zaprijetili da „Bistra Novačku neda“ i da  su spremni obraniti Baru Novak danju i noću.

Prisežnik Halić je odmah oružnicima odao imena desetorice kolovođa koji su izvijestili kotarske oblasti u Stubici, te zatražili pojačanu asistenciju. Kotarska oblast je odredila koncentraciju oružnika iz svih bližnjih postaja, a Matija Babić je odrežen da rukovodi uhićenjem.

Pet dana kasnije od pokušaja prvog uhićenja, 15. siječnja u zoru Babić je krenuo sa 9 oružnika i pandurom Belušićem u Gornju Bistru sa ciljem da uhiti Baru Novak i kolovođe otpora.  U kuću Bare Novak nisu mogli ući jer su vrata bila zaključena, a njen otac Josip vikao je iznutra (prema svjedočenju oružnika): „Vi tati, vi lopovi, hulje, sve vas treba poubijati!“. (Barin otac, Josip Novak, umro je osam dana kasnije, 23. siječnja 1892. godine od upale pluća.)

Ubrzo su se počeli skupljati seljaci sa svih strana. Iz jedne obližnje kuće navalila je jaka seljanka Jaga Kukec kuhinjskim vilama na oružnika Kajbu, te mu ozlijedila ruku. Nju su uhitili, a odmah zatim i trojicu prijašnjih otpornika: Janka Soleničkog, Katu i Janka Kukeca. To je razljutilo seljake kojih se skupilo oko 500 i naoružani kolcima i klipovima krenuli su na oružnike uz glasne povike. Oružnici iako naoružani puškama pustili su uhićene i pobjegli prema Stubici spašavajući živu glavu.

Općinski lugari Žagmeštar, Bogdan i Poljak prestali su od straha pred seljacima vršiti lugarsku službu u šumi.

Početkom veljače u Bistru je došao istražni sudac dr. Vladimir Čačić sa zamjenikom kraljevskog državnog odvjetništva vitezom Gayerom. U četvredodnevnoj istrazi svi seljaci, osim trojice, su se odazvali izvidima.

No kad je istražni sudac devetoricu optuženih pozvao u Zagreb, da protiv njih provede istragu radi zločinstva ustanka i odredi istražni zatvor, odazvao se jedini Stjepan Kukec, a ostali, premda su se sucu svečano zavjetovali, da će se odazvati svakom pozivu, oglušili su se na poziv.

Istražni sudac naredio je oružničkoj postaji u Donjoj Bistri, da ostalu osmoricu dovede pred sud. U jakoj ophodnji od  25 oružnika sa c. i kr. satnikom Golubovićem na čelu iznenadila je 26. veljače u zoru ljude u krevetu. Ljudi su se ponovno počeli sa raznih strana naoružavati, ali energičan i brz postupak oružnika skršio je svaki otpor odmah u početku. Tako su uhićeni: Bara Novak, Juraj Kukec, Janko Solenički, Janko Kukec  i Jaga Kukec. Kod kuće nisu zatečeni Franjo Tišljar i Juraj Kukec Tišljar, a Ivan Kukec Tišljar ležao je teško bolestan. Uhićenici su predani su u zatvor kr. sudbenoga stola, te ih je istražni sudac odmah preslušao i odredio istražni zatvor. Franjo Tišljar i Juraj Kukec Tišljar kada su čuli za uhićenja, sami su otišli u Zagreb i predali se sudu.

Na optuženičkoj klupi u svibnju su se našli: Bara Novak, Ivan Kukec Tišljar, Jura Tišljar, Juraj Grgec, Josip Tišljar, Janko Kukec, Kata Kukec, Juraj Kukec, Janko Solenički, Jaga Kukec, Franjo Tišljar, Juraj Kukec Tišljar, Stjepan Kukec i Andro Bajzec. Od 14 optuženika 8 ih je čekalo suđenje u istražnom zatvoru, a ostali su suđenje čekali na slobodi.

Glavna rasprava vodila se 11. i 12. svibnja 1892. godine pred Kraljevskim sudbenim stolom. Velikom senatu je predsjedao Vladislav vitez Cuculić, a suci su bili gg. vijećnici Šlajmer, Weinert, Čegetek i Pinterović. Javnu optužbu zastupao je odvjetnik Tomo pl. Kraljević, a obranu odvjetnici dr. Šimunović, dr. Seibenschein i dr. Benešić.

Optuženi su bili za sljedeća kaznena djela:  Bara Novak radi zločinstva smetanja javnoga mira i zločinstva ustanka kao buniteljica;  Ivan Kukec Tišljar, Juro Tišljar, Juro Grgec i Josip Tišljar radi zločinstva smetanja javnog mira; Janko, Kata, Juro i Jaga Kukec, Janko Solenički, Franjo i Josip Tišljar, Juro Kukec Tišljar i Juro Grgec radi zločinstva ustanka; Stjepan Kukec radi zločinstva zločincima dane pomoći; i Andro Bajzec radi zločinstva javnoga nasilja.

U raspravi je pozvano 12 svjedoka, a u dvorani je bio prisutan velik broj mještana, odnosno kako pišu tadašnje režimske novine „u dvorani našlo se dosta zvedljiva obćinstva“.

Prisežnik Halić na suđenju je porekao svoja ranija svjedočenja, i od straha pred seljacima rekao da nikog nije prepoznao.

Lugar Žagmeštar prepričao je na suđenju svoj razgovor s Androm Bajsecom. Prema njegovom svjedočenju dana 8. veljače, spočitnuo je Andri Bajsecu, da „muži nisu pravo radili“ na što mu je navodno Bajzec rekao „ti budi tiho, zmisli se na svoju drobnu djecu, da te ne zastigne crna noć i da te ne poždere!“. To je bila osnova za optužbu Andri Bajsecu.

Kraljevski državni odvjetnik odustao je od optužbe protiv Jurja Grgeca, Josipa Tišljara i Janka Kukeca radi zločinstva ustanka, a u potpunosti je odustao od optužbe protiv Stjepana Kukeca i Andre Bajzeca.

Rasprava je trajala prvi dan do 19 sati, a drugi dan je završila u 11 sati ujutro.

Branitelji su nastojali optužbu do temelja obeskrijepiti. Dr. Benešić (odvjetnik Bare Novak) se trudio dokazati da se sve što se njegovoj klijentici imputira, može kvalificirati jedino kao „prestupak bunjenja po §. 300. k. z.“. Dr. Šimunović (odvjetnik Ivana Kukca Tišijara, Janka, Kate, Jure i Jage Kukec, Janka Soleničkog, Franje Tišijara i Jure Kukeca Tišijara) se trudio dokazati da sve što se njegovim klijentima imputira, može kvalificirati jedino kao „prestupak strke po §. 279. k. z., a glede ostalih na službenu uvredu poštenja po §. 312. k. z.“. Dr. Siebenschein (odvjetnik Jure i Josipa Tišijara, Jure Grgeca, Stjepana Kukeca i Andre Bajseca) nastojao je dokazati nevinost svih svojih branjenika, eventualno dopuštajući samo „prekršaj §. 312. k. z.“.

Osuda je donesena 12. svibnja 1892. godine. Bara Novak osuđena je na 12 godina teške tamnice, a Janko Kukec, Kata Kukec, Jura Kukec, Jaga Kukec, Janko Solenički, Franjo Tišljar i Juraj Kukec Tišljar svaki na dvije godine zatvora. Kazneni troškovi proglašeni su neutjerivima.

Kraljevski državni odvjetnik zadovoljio se sa žalbom, a svi osuđeni uložili su žalbu i priziv. Djelomično je uvažena žalba i smanjena kazna Jurju Kukecu Tišljaru na tešku tamnicu od osam mjeseci, a  Janku Kukec, Kati Kukec, Jagi Kukec, Janku Soleničkom i Franji Tišljaru na tešku tamnicu od godinu dana uz pooštrenje kod svih jednim postom svakih 14 dana.

Tako je završila bitka za bistransku i stubičku goru…

Izvori:

• Narodne novine, 1. srpnja 1891., str. 6
• Narodne novine, 16. veljače 1892., str. 5
• Narodne novine, 27. veljače 1892., str. 4
• Narodne novine, 29. veljače 1892., str. 4
• Narodne novine, 6. travnja 1892., str. 3
• Narodne novine, 12. svibnja 1892., str. 4
• Narodne novine, 12. svibnja 1892., str. 4
• Narodne novine, 13. svibnja 1892., str. 7
• Narodne novine, 26. srpnja 1892., str. 3

• Matična knjiga umrlih, Župa Bistra, 1892. godina

• Vrbančić, M. ur. (1890) Šumarski list. Zagreb: Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo, str. 190-191.