U najnovije doba mnogo se piše o zagorskoj željeznici, pak je veoma čudno, da se iz Zagorja, kojega se ovo pitanje eminentno tiče, nitko nejavlja. Cielo stanovište toga pitanja kano da se je prevrnulo jer umjesto da se pita, koja je pruga Zagorju probitačnija, razpravlja se u novinah samo uviek o tom, što je Zagrebu povoljnije. Ali pošto da to nije zagrebačka več zagorska željeznica, po našem čednom mnienju valja prije svega imati na umu interes Zagorja.

Ima jih, koji misle da se „s patriotičnoga gledišta” mora radit o tom, da se sav obrt, promet i trgovina u glavnih gradovih centralizuje. Gdje se ova težnja slaže s interesom občim, zemaljskim, a slaže se samo ondje, gdje su glavni gradovi naravna središta zemlje, naravna težišta njezina prometa, gdje oni mogu veći dio domaćih proizvodah da konsumiraju, rečena težnja sasvim je umjestna i opravdana. Ali ove predpostavke, ako i za sve druge krajeve Hrvatske i Slavonije, nevaljaju za Zagorje prema našemu glavnomu gradu.

Da Zagreb ima interes pritegnuti sve prometne žile, medju kojimi su željezničke pruge uprav arterije narodnoga života, u svoj centrum, mi Zagorci shvaćamo to podpuno; ali se od nas pravedno nemože zahtievati, da mi, i koliko ljubimo glavni grad zemlje, za njegov razvitak ulažemo svoj obstanak.

Ja dopuštam, da zagorska željeznica, vodjena po desnoj obali Krapine, može biti po Zagreb štetna, ili pravije, manje koristna nego željeznica gradjena na lievoj obali pomenutoga potoka; al je zato željeznica, vodjena po desnoj obali, za Zagorje bezuvjetno koristnija.

Da ovu tvrdnju dokažem, evo ću ju podkrie piti razlozi.

Prije svega mi je spomenuti, da si mi Zagorci neželimo željeznice zato, da možda radi naše zabave čim prije stižemo u Zagreb, već je nam stalo do toga i to je životno naše pitanje, da uvoz i izvoz tereta čim prije dodje u u Zagreb, nego u sviet; jer niti nas Zagreb hrani žitkom, niti mi u Zagrebu nalazimo kupcah našoj robi.

Od krapinskoga mosta do Zagreba ima 14 kilometarah, a natrag toliko, to čini 28 kilometarah, ter bi uslied toga svaka pošiljka na gornju stranu prema Kranjskoj, Štajeru i Istri, Austriji itd. bila nam Zagorcem skuplja za 28 kilometarah duljine. Zagorje tako je prenapučeno, da bi kod nas ljudi svake godine od glada umirali, da nepokrivamo svoju potrebu žitkom iz vana. Sad se pita, bi li bilo patriotično ovomu Zagorcu onu kukavnu litru kuruze, za koju jedva skuca novac, povlačeć se gladan po težačkom djelu i noseć na ramenih piliće i jaja u Zagreb, poskupiti suvišnom vozarinom za 28 kilometarah željezničkoga puta, dok do njega dodje iz Trsta, lišiti ga onih probitakah, koje prouzročuje konkurencija u žitku iz ruskih i amerikanskih žitnicah, ter ga ograničiti na import iz Siska i Rieke. To isto valja naročito o svih vrstih prekomorske robe kao petroleumu, brašnu, pamuku, kavi itd. Može li se s druge strane zahtjevati da mi svaku pošiljku exporta šaljemo 28 klm. dugo na patriotično mekendisanje u Zagreb, da se onda istim putem vraća na naš trošak na gornju stranu, kamo našu robu prodajemo? Postajom u Zaprešiću otvorena su nam oba. tržišta, a nam je i radi exporta znamenitija pruga prema Zidanomu mostu, jer onamo prodajemo sve naše vino, šljive, konje, rogato blago, svinje, lončarsku zemlju, a što će onamo poglavito ići, to je glavni predmet prometa na zagorskoj željeznici, glavni izvor našemu blagostanju, kameniti ugljen.

Čim nam je dakle kraći put, u Kranjsku, Štajer, Istru, Italiju itd. tim Iaglje naći ćemo kupca i tim

laglje podnesti konkurenciju. Priračunav pako svakoj metričkoj centi 28 kilometarah suvišnoga puta po željeznici mi bi tu direvenciju vozarine, morali plaćati na importu i opet štetovati na exportu. Ako tolike hiljade u vodu godimice bačenog novca od nas zahtjeva patriotizam, onda mi Zagorci ne možemo biti patrioti, van da i nadalje pogibamo od nevolje; a takav zahtjev shvatiti bilo bi nam tim teže, što znamo, da onaj naš novac nebi išao na korist domovini, već u džepove akcionarah.

Jedini export iz Zagorja u Zagreb jesu pilići i jaja, a tim može Zagrebčane do volje obskrbljivati nekoliko pilišanah preko gore; za trgovinu sa Zagrebom, niti glede importa, niti glede exporta netrebamo mi željeznice, jer već sada je za nas Zagorce znamenitije trgovačko mjesto Zaprešić, nego li Zagreb.

A što se tiče putovanja osobah, valja upamtiti ovo : Svaki Zagorac, putujući prema Zidanomu mostu i svaki putnik odozgo za Zagorje, morao bi provaliti 28 kilometarah suvišnog puta, dakle po prilici 1 fr. 40 nvč. štetovati, — i taj novac žrtvovati iz samoga patriotizma prema Zagrebu u džepove akcijonarah željezničkih.

Gradnja željeznice desnom obalom Krapine sve da i negovore za nju dragi razlozi, za nas je Zagorce s ovimi ciframi opravdana.

Mi smo osim toga obsvjedočeni, da je desnom obalom željeznica mnogo jeftinija, pa da se uslied toga možemo sjegurnije nadati realiziranju podhvata, ako se bude gradila ovom obalom. Piscem novinarskim, koji iz svoje redakcije diktiraju javno mnijenje, veoma je lahko probušivati tunele, premošćivati potoke, prekapati nova korita riekom, i sve priudešavati idealno patriotičkom nazorom. Ali je drugo pitanje hoće li novčari — praktičkim duhom proniknuti ljudi, koje ne obsvjedočavaju fraze već brojevi — dati svoj novac za izvedenje patriotičnih težnjah ; hoćemo li mi naći akcijonerah, koji će kupovati akcije za željeznicu, koja bez potrebe iz samoga patriotizma probušuje gore, trunsponira korita i gradi suvišne mostove. Novčari traže od svoga novca kamate, a ne patriotizam.

Zagorje samo doprineslo je zadnje preostatke, reć bi, novčane svoje snage za željeznicu. Vlastela i posjednici obvezali su se uz željezničke dionice ustupiti svoje najbolje u ravnicah ležeće njive i livade; ako se pako bude od ušća Krapine gradila s obstojećom već južnom željeznicom paralelna željeznica, kada ćemo mi, koji nebudemo dobili prioritetah, vući kamate na svoje akcije?

Da je pako gradnja na lievoj obali mnogo skuplja od one na desnoj, to ću umah razložiti.

Krapina ima s lieve obale od Bračaka pak do ušća u Savu 8 znamenitih pritokah i to: Stefanšćak potok, Toplica, Črnec potok, Mlinski potok, Bistra gornja, Dedina potok, Bistra doljnja i Kutica potok. — Sve su to permanentni pritoci Krapine, tim pogibeljniji, što im je korito kratko, a tok veoma strm ter kad malo obilnija kiša padne u gori, provaljuju tolikom snagom u ravnicu kao i u potok vrabćanski. Svakomu ovomu potoka treba znatan most. Na domaku Save kod Jarka, dolazi potok Krapina tako blizu ceste, da bi se korito moralo prenieti, da se pruga može provesti starim koritom. Onda gradi ili novi nasip uz Savu ili probušuj goru, jer je strmina prevelika, pa onda dogotavljaj paralelnu prugu od Susjeda do Zagreba. Tuj netreba da čovjek bude strukovnjak, da si proračuna da bi takova željeznica bar poldrug miljun skuplje stajala, stranom radi daljine puta stranom radi tehničkih težkoćah. — A kako je težko za patriotične svrhe naći miljune u svietu, o tom bi nam znao osobito grad Zagreb svoju pjesmicu zapjevati.

Na desnoj obali Krapine jedini znamenitiji potok jest Horvatska, koji kod Gubaševa utiče u Krapinu, a željeznica netreba nigdje uz Krapinu, ići jer može kod Blaženjaka obići najbližu točku Krapine. Mi pako, koji smo svjedoci svakoj poplavi u Zagorju, znademo da je i lieva i desna obala jednako izvržena poplavam, samo je laglje desnom ugibati se poplavi, jer tamo tolikih pritokah neima.

Sve trase zagorske željeznice počam od godine 1861. osnovane su sa priključkom u Zaprešić pak stoga kada se „Pozor” pozivlje na vještake, poslane od grada Zagreba, mi Zagorci možemo se pozivati na sve vještake prije ovih u Zagorje izašiljane. A i medju vještaci odlučuje većina. Mi se Zagorci jedino čudimo tomu, da se Magjari nisu odlučili za direktnu svezu sa Zagrebom, jer svezav nas za Zaprešićem oni bi Zagorju neizmjerno mnogo koristili, ali sebi tim najviše škodili.

Sam koncesionar željeznice, g. I. pl. Josipović, žrtvovao je trasom po desnoj obali svoj vlastiti interes, što mu svakako na čast služi.

Zagorska željeznica jedino onda će opravdati svoje ime, ako bude na korist što većemu dielu pučanstva zagorskoga.

U broju 122. „Pozora” od 27. svibnja čitam doslovce ove rieči: „K dolnjemu Zagorju spada Stubica, Jakovlje, Kraljev vrh i Bistra sve do krapinskoga mosta, sami predjeli, gdje ima množtvo siromašnoga puka, a množtvo darovah prirode, koji će do vieka ostati pokopani, ako im se neotvori put, kuda će u sviet izaći. Na drugoj strani dolnjega Zagorja neima pako ništa drugo, nego li ilovačina i šikara, koja će jako goditi oku prolaznika”.

„Pozor” je veoma zabrinut za sudbinu Stubice, Jakovlja, Kraljevog vrha i Bistre, možda pako osobito za stanovitu vapnenicu u Ivancu!

Što se Stubice tiče, ona ima, izgradiv si put od toplicah izpod Oroslavja, 7 kilometarah daljine do postaje Bračak. Makar željeznica lievom obalom pošla, Stubici se nipošto bliže primaknuti nemože. Preostaje nam jošte tužna sudbina Jakovlja, Kraljevog vrha i Bistre; sva ova mjesta broje ukupno 7500 dušah, a za njimi samo je nepristupna i devastirana gora.

Gornje pako Zagorje, računajuć ovamo naravski samo onaj dio, koji bi se služio željeznicom na desnoj obali, imenito Trgovište, Erpenja, Zabok, Luka, Kraljevec, Klanjec, Tuhelj itd. broji 35.000 dušah, a osobito su od velikoga zamašaja Krapinske Toplice.

Nebi li po tom bio nesmisao graditi željeznicu lievo radi sudbine 7500 ljudih, a odmaknuti ju od desne obale za kakovih 15—20 kilometarah dalje, nebrinećse za sudbinu 35.000 dušah? Ta bar u tome nemogu nas kapacitirati toli hvaljeni strukovni celebriteti.

„Množtvo siromašnog puka (cielih 7500 dušah), koje po „Pozoru” ima „množtvo darovah prirodnih”, bilo bi bez dvojbe veoma zahvalno „Pozorovu” piscu, da im pokaže te darove prirode, jer inače će ovi darovi za uvjek ostati pokopani. Sve množtvo darovah prirode na lievoj strani od Oroslavja do Save sastoji se iz izsječenih obćinskih šumah. Dok je Bistranski prigorac smio voziti drvo iz obćinskih šumah imao je bar nešto prodati, sada je jedini dar prirode, što ga podgoranin u Zagreb donaša, vreća ugljena i koš bieloga pieska.

Gornje pako Zagorje, a govorimo samo ob onom dielu, kojemu je na ruku željeznica desnom obalom, budući brojno pet putih veće, koje će dakle u pet putah većoj mjeri trebovati željeznicu za uvoz i izvoz, svakako je imalo pravo zahtievati, pak sada ima i temelja veseliti se, da se je uzeo nanj obzir.

Gornji Zagorac marljiv je težak, okretan obrtnik i vješt trgovac; on si je uredio kuću i gospodarstvo po uplivu štajerske kulture, on uzgaja najljepšu marvu u Zagorju, on šalje svoju djecu dobrovoljno u školu, a sam kad nemože na selištu smoći hljeba, trguje sa blagom, prati talijanske i kranjske trgovce po sajmu, njemu nepada na um piesak i ugljen u Zagreb voziti.

On je danas, gdje mu je željeznica udaljena i nepristupna, na većem stepenu kulture, nego li su seljaci u neposrednoj blizini Zagreba i svi Podgorci, koji čuju željeznicu zviždati.

U gornjem se Zagorju lihvari nemogu uzdržati, jer je sviet radin, obrtan i prometan i prema podgorcem u moralu uzoran.

Neka pisac „Pozorov” putuje Bistrom, Jakovljem i Kraljevim vrhom, pak će naći bez dvojbe, da je tamo prava domovina ilovačine i šikarja, a za ovimi mjesti nepristupna i radi devastacije neunosna gora, dočim je desna obala Krapine i cielo gornje Zagorje mjesto kulture i zagorski cvietnjak. Svršujući, da Vam nešto pričam.

Bilo je vrieme, kad se je „Pozor” zvao „Obzor.” Isti vodje, isti dioničari, ista štampara, možda i ista slova. Vladalo Vam se tada po „domaći. Liepa bila je tada zgoda, izgraditi željeznicu po želji i obali ,,Pozorovoj:” al onda je bio „Pozor” na desnoj obali i svojim dugoćasnim snom, priličnim jesenskoj kiši, koja neće da prestane, prikrio cielu desnu obalu, tako da nije bilo ni za željeznicu prostora. Ne samo Zagorje već ciola Hrvatska zaniela se je za snivajuće patriote, svi smo radili, da jim položaj bude što udobniji i sigurniji. U snu posjećivao nas je Zagorce gost — poplava, ter prenesla ljude iz desne obale preko noći na lievu; al sad eto buke, jer ljepše se spava na desnoj nego na lievoj strani. I kraljević Marko, priča pjesma, bio je zlovoljan kad ga je tko iz sna probudio; Don Quijotu hotjelo se borbe, pak je navalio i na vjetrenicu, kad drugoga neprijatelja nije bilo. Sada se liju krokodilsko suze nad sudbinom 7500 Zagoracah lieve obale, a nemisli se na to da nas mnogo više hiljadah ima na desnoj obali.

Sada je savjest tako osjetljva da je zabrinuta za sielo uprave, za tarifne ciene, a možda i za boju željezničkih vagonah, a ne misli se na griehe prošlosti i nazadak od Varaždina do Susjeda, u koji smo bačeni sanenim radom sanenih patriotah.

Mi Zagorci nezamjeramo gradu Zagrebu, da navraća vodu na svoj mlin, ali molimo da se i nama nezamjeri, što se borimo za svoju eksistenciju. Ali mi Zagorci zamjeramo i s indignacijom odbijamo pletke, koje se još uviek snuju proti zagorskoj željeznici. Gdje su sada oni, koji su nam prigodom razpravah u ime grada Zagreba, po svoj prilici neovlaštenim načinom, obećavali, da će sam Zagreb i zagrebački novčari 1 milijun sabrati ? Gradsko je zastupstvo dalo, što je smoglo, ali gdje su privatnici ? — Pak kad već ništa nedajete, bar ne stavljajte djelu zapriekah. — Piskarenje proti željeznici i proti trasi, kakova je koncesionirana, mnogo djeluje na uspjeh financiranja.

Ako hrvatske novine pišu proti tomu poduzeću, kako se možemo nadati, da će strani sviet dati svoj novac za željeznicu, u koju mi Hrvati neimamo povjerenja? A uslied toga će nizki tečaj akcijab najviše škoditi privatnim subskribentom, koji su svojimi podpisi i angažirani. Neka bude „Pozor” uvjeren da nam nikakove usluge nečini takovim pisanjem, a sjegurno niti sebi, jer ovim si načinom samo odbija političke prijatelje.

A na koncu budi mi dopušteno dati oduška čuvstvu zahvalnosti onim ljudem, koji su nam koncesiju zadobili. Ako bi se dogodilo, čega Bog nedao, te se zagorska željeznica unatoč koncesiji radi pomanjkanja potrebnoga kapitala, nebi gradila, znati ćemo, da su domaći sebičnjaci svojim neumjestnim piskaranjem pokvarili uspjeh gotova djela.

U Zagrebu, 3. lipnja

Tekst je u potpunosti prenesen iz novina: Narodne novine br. 127, 3. lipnja 1884., str 1-2.

---

Naslovna fotografija: Putnički vlak s lokomotivom serije 22 negdje u Hrvatskom Zagorju, godina nepoznata.