Zagonetno selo Igrišće

Igrišće ni po čemu ne privlači pažnju, osim možda po imenu. Selo kao i mnoga druga zagorska ili prigorska sela razasutih kuća po brežuljkastom terenu, bez ikakve vidljive težnje okupljanja oko nekog središta. Tu je ranije bilo malo kuća, znatno manje nego li danas. Sav teren bio je ponajviše prekriven vinogradima i šumarcima, kao što je bilo i u nedalekom Kraljevu vrhu. Po starim urbarima 16. stoljeća vidi se da su žitelji Igrišća i Kraljeva vrha pripadali sloju vrlo siromašnih seljaka, takozvanih gornjaka ili montanista, čija se djelatnost ponajviše usmjeravala obrađivanju vinograda. Drugačije nije bilo ni do našeg stoljeća.

Igrišće je pripadalo susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu, pa je prirodno da su se i njegovi žitelji pridružili borbi seljaka za svoja prava. Pisanih podataka o selu, koji bi bili stariji od 16. stoljeća, teško da ima, ali i ti podaci koji su poznati dostaju da se utvrdi da je selo Igrišće mnogo starije od poznatih zapisa, a da tu postoji i Kraljev vrh — sve lokaliteti koji će biti od važnosti u daljnjem toku izlaganja.

Igrišće kao da je od davnine pupkovinom bilo povezano s bliskim Kraljevim vrhom, no za razliku od njega Igrišće nije nikada imalo kakvu crkvicu, pa se stoga rjeđe spominje u crkvenim zapisnicima vizitatora. U Kraljevu vrhu bila je sve do 1630. godine mala drvena crkvica posvećena Svetim Trima Kraljevima, već vrlo trošna. Pripadala je pod matičnu župu u Donjoj Stubici. Već 1641. spominje se namjera naroda da poruši staru i sagradi zidanu crkvicu. Kao zidana i gotova spominje se crkvica 1669, iako još ni 1671. glavni oltar nije obojen. Ovu crkvicu ruše i 1879. grade veliku, današnju crkvu, koja je odmah iduće godine teško postradala od zagrebačkog potresa. Prestala je biti područnom kapelom 1787, pa u Kraljevu vrhu samostalna župa postoji od g. 1788. Današnja crkva zauzima u pejzažu izvanredno istaknuto mjesto, vertikala njezina šiljatog zvonika dominira cijelim krajem, vidljiva iz velikih daljina. Ova dominantna točka smještaja crkve u Kraljevu vrhu možda nije posve bez razloga i jamačno je lokalitet zapažen i korišten još davno ranije, čak i prije postojanja ranije drvene crkvice. Stoga možemo kao sigurno uzeti da ovaj lokalitet ime ne zahvaljuje crkvici koja je bila posvećena Trim Kraljevima, već je možda obratno slučaj: upravo zato što je lokalitet nosio kraljevo ime, posvetili su kasnije ondje podignutu kapelicu Trima Kraljevima.

O podrijetlu imena Igrišće kao da nema tradicije, a i u ostalim krajevima sjeverne Hrvatske nema danas nekog drugog sela ovoga imena, kako nas uvjeravaju topografski priručnici; možda tu i tamo naiđemo na Igrište kao naziv lokaliteta. Istina, naziv naselja istog korijenskog podrijetla ima i u drugim krajevima Hrvatske, ima i u Bosni, ali ni tih nema odviše mnogo. U Bosni su igrišta većinom povezana s običajima narodnog života, pa nisu u tom smislu nadjenuli ime naselju, a ne stoje ni u vezi s podrijetlom sjeverno-hrvatskih Igrišća, kako će se iz daljnjih izlaganja vidjeti. Takva su »igrišta« mjesta na kojima se narod o praznicima okuplja i pleše, nalaze se obično negdje na kraju sela, na ledini i mogli bismo ih označiti »plesalištem«. Međutim, kad narod u Zagorju kaže »igrati«, ne misli na ples već na sviranje, a u tom smo slučaju mnogo bliže sadržaju imena Igrišće.

Prema tome, grubo rečeno, u Zagorju bi »igrišćem« trebalo označiti mjesto gdje se »svira« ili gdje se stanovnici trajno bave takvom djelatnošću. Danas naselja takvih svirača doista nema i nikad nitko nije spomenuo da je takvih naselja ovdje bilo. A ipak, takvih je slučajeva bilo, što više oni su nedvojbeno utvrđeni sačuvanim pisanim dokumentima, iako ne neposredno u Hrvatskoj, ali zato u susjednoj Ugarskoj, s kojom je Hrvatska više od osam stoljeća živjela u savezu. Treba dakle pokloniti pažnju tim dokumentima koji i nas nukaju da razmotrimo pitanja u sjevernoj Hrvatskoj poznatih Igrišća i da odvagnemo mogu li se rezultati povijesnih saznanja u susjednoj Ugarskoj prihvatiti i prepoznati u pojavama poznatim u Hrvatskoj.

Postoje tri autentična pisana spomenika iz 13. stoljeća, tri isprave ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV iz 1244, 1251. i 1253, čiji tekst dokazuje da je Bela IV (1235—1270) uz neke svoje kraljevske posjede imao i naselja svojih glazbenika i zabavljača. Sva tri naselja koja spominju isprave imaju slična imena (što nije slučajno), imena izvedena iz istog korijena: Igram, Igriczi, Igrich — jedno kod Požuna, drugo u zaladskoj županiji kod Blatnog jezera, a bilo ih je i drugdje.

Imena spomenutih naselja izvedena su od »igric«, »igrec«, riječi slavenskog podrijetla koja označuje narodnog svirača nekog ili nekih (ako ih je više) glazbala, kao svirača frula, gajda, trublja ili gusala, pa i bubnjara, što ni u kojem slučaju ne podrazumijeva današnje cigane (kojih u to vrijeme još nema u Evropi). Korijen slavenske riječi odmah dokazuje da su je Mađari preuzeli u svoj govor bilo od susjednih slavenskih naroda ili pak od slavenskih starosjedilaca što su ih po svom dolasku Mađari u Panoniji zatekli. S novim oblicima života koje su u novoj postojbini preuzeli ranije nomadski Mađari, u svoj su govor primili i mnoštvo tuđih izraza za pojmove koji im u njihovu ranijem načinu života nisu bili poznati. Tako i riječ »igrec« već u davnini ulazi u govor Mađara i tu se zadržava sve do velikog pročišćavanja mađarskog književnog jezika u 19. stoljeću. Otada riječ »igrec«, koju još nalazimo u starijim rječnicima, nestaje iz upotrebe.

Za nas nije toliko važan filološki moment podrijetla imena Igrić, kao imena naselja glazbenika Bele IV, već više sama činjenica da je Bela IV imao uz neke od svojih posjeda prava naselja svojih stalnih glazbenika koji su ondje jamačno generacijama živjeli, s koljena u koljeno bili glazbenici i kao takvi njemu služili kad bi se desio na tom svojem posjedu.

Razumljivo je i potpuno opravdano da su mađarski povjesničari, proučavajući povijest glazbene kulture svoga naroda, osobitu pažnju posvetili proučavanju problema tih naselja kraljevskih glazbenika za dinastije Arpadovića, jer kasnije dinastije više nisu zadržale stare običaje dvorskog života što su vladali na dvoru Arpadovića, već su se priklonili novijim, dakako zapadnjačkim oblicima. Anžuvinci izgrađuju stalne rezidencije i ne putuju više toliko na svoje posjede (u Zagrebu se na Griču gradi kraljeva palača 1335), iako vladari dolaze još i u 15. stoljeću u Hrvatsku (Matijaš Korvin).

Mađarski su povjesničari dokazali da Arpadovići osnivaju naselja svojih glazbenika još znatno prije kralja Bele IV, što više da su ona postojala već i za prvoga kralja, Stjepana I Svetog (997—1028). Slična je pojava poznata u povijesti Evrope još samo u nekih starih ruskih kneževina (Kijev, Moskva). Mađarski povjesničari Z. Falvy i E. Moor dali su u okvirima ove teme vrlo temeljitih studija (v. navod literature), a muzikolog W. Salmen ocjenu ove zanimljive pojave. Radovima navedenih autora i ja zahvaljujem poticaj da se i sam okušam u razmatranju mogućnosti primjene njihovih rezultata na slične pojave na našem području i u okvirima naših zbivanja. Držao sam, naime, iz više razloga da bi trebalo da i mi »per analogiam« pristupimo ispitivanju problema naših Igrišća, za koje postoje povijesne pretpostavke u našoj prošlosti.

Još od 1102. g., tj. od sklapanja saveza Hrvata s Mađarskom, Arpadovići postaju i hrvatski kraljevi pa vršeći svoje vladarske dužnosti obilaze ne samo Ugarsku nego i Hrvatsku, na raznim mjestima održavaju sabore, upravljaju zemljom. S vladarima uvijek putuje i čitav dvor, visoki dostojanstvenici (danas bismo rekli ministri), brojni personal. Kad nema državničkih poslova, kralj i dvor žive svojim ustaljenim životom, posvećujući se razonodi, koje baš nije bilo u odviše velikom izboru. Pri tom znatan udio zapada glazbenike i zabavljače, pa je stoga i razumljivo da je ovakva čeljad bila vrlo potrebna za udobno odvijanje dvorskog života. Kako su vladari vrlo mnogo na putu obilazeći državu i svoje posjede, da na najpraktičniji način doskoče potrebama društvenog života, dvora, osnivaju uza svoje posjede ili rezidencije naselja glazbenika, za njihovo uzdržavanje darivaju im zemlju, a ovi stoje u službi vladara dok on boravi na određenom posjedu ili u gradu. I doista, Falvy je uspio dokazati, uz brojne ranije kraljevske posjede, postojanje naselja glazbenika, premda za njih nije bilo pisanih dokumenata. Putokazom su mu bili nazivi lokaliteta izvedeni iz nazivlja narodnih glazbenika i pjevača. Radi jasnijeg pregleda dobivenih rezultata, Falvy je izradio i topografsku kartu unijevši sve utvrđene lokalitete, što je dalo vrlo zanimljivih rezultata. U toj je karti na prostoru između Drave i Save unio i Igrišće u Hrvatskom zagorju kao jedini njemu poznati lokalitet ovog imena u sjevernoj Hrvatskoj. Time je jasno ukazao da pretpostavlja da bi se i na našem području moralo naći tragova nekadašnjih kraljevskih naselja glazbenika, kao na primjer u zagorskom Igrišću. Nama je prepustio da pokušamo pronaći dokaze i da mogućnost istražimo. Vjerojatnost takvih nalaza toliko je veća što znamo da su Arpadovići dvjesto godina bili i hrvatski kraljevi i da su u Hrvatskoj postavljali svoga zamjenika kao hercega, koji je bio također kraljevske krvi (obično brat, sin ili nećak kraljev). Nema dvojbe da su ugarski kraljevi i hercezi i u Hrvatskoj živjeli jednakim životom, slijedili ustaljene dvorske običaje, upravo kako su to radili i u Ugarskoj.

Da vidimo sada kako stoji stvar s našim Igrišćem ili Igrišćima, ako smo ih više pronašli.

Baveći se ovom temom, dosad je u sjevernoj Hrvatskoj bilo moguće naići na tri lokaliteta s imenom Igrišća: stubičko Igrišće, Igrišće pod Kalnikom i Igrišće kod Ravena blizu Križevaca. Da vidimo što se o njima može reći.

Zagorsko Igrišće

Tri utvrđena srednjovjekovna grada nalazila su se u blizini ovog Igrišća, o čijoj se starosti, a ponekad i povijesti, zna malo ili ništa. Svaki od njih mogao je biti kraljev posjed, jer su u davna vremena tvrdi gradovi vlasništvo kraljevo, u čije ime upravljaju njima banovi, kaštelani ili ih kralj daje za leno, uglednim velikašima kao svojim vazalima. Lako je moguće, budući da nema podataka, da je koji od tih gradova postojao još prije provale Tatara (1241) ili je sagrađen uskoro nakon provale. Igrišću najbliži mogao je biti utvrđeni srednjovjekovni grad Bistra, koji je još u tako davna vremena propao da mu se danas ne razaznavaju ni tragovi, posve iščezli negdje visoko u Medvednici (ne valja ovu Bistru poistovjetiti s današnjim Oršićevim dvorcem u Gornjoj Bistri). Čini se da je ta drevna Bistra propala još mnogo prije Seljačke bune, budući da se u stubičko-susedgradskim urbarima ne spominju nikakva selišta ili zemlje koje bi potpadale pod tu staru Bistru. Radi svoje drevnosti upravo bi ovaj grad mogao biti kraljev posjed koji tražimo, ispod čije lokacije nastaje lokalitet Kraljev vrh, koji se od starine spominje. Ovo ime lokaliteta koji zauzima tako dominantan položaj u onome kraju također bi mogao u davnini biti nekakav kraljevski zamak, lovački dvorac, jer ime lokacije svakako sugerira prisutnost kraljevske vlasti ili kraljeva vlasništva na ovome mjestu. Da su slični nazivi mjesta, lokaliteta, potoka, zdenaca itd. doista nastali u vezi kraljeva posjedovanja, uvjeriti će nas par primjera iz drugih krajeva, o čemu doskora.

Osim Bistre mogući kraljevi gradovi bili bi Donja Stubica (kasnije Tahyjev posjed, danas do temelja razgrađenih zidova, pa se još jedva raspoznaje mjesto gdje je grad stajao), ali i Gornja Stubica, grad koji još u neznatnim ostacima viri iz istoimenog Oršićeva grada na susjednom brijegu. O obim ovim gradovima, o vremenu njihova podizanja nema sigurnih podataka. Jedan i drugi mogu biti gradovi koje tražimo, ukoliko traženi lokalitet nije upravo Kraljev vrh.

Može se opaziti da toponimi lokaliteta što se nalaze u blizini gradova za koje sigurno znamo da su pripadali kralju i da su u tim gradovima povremeno kraljevi ili članovi njihove obitelji boravili — da ti lokaliteti nose nazive koji upućuju na kraljevo vlasništvo. Medvedgrad nad Zagrebom u Medvednici dugo su držali razni kraljevi otevši ga zagrebačkom biskupu. Na Medvedgradu boravilo je više kraljica, kako iznosi Kukuljević u povijesti Medvedgrada. Nije čudo što se medvedgradski izvor još danas naziva Kraljičinim zdencem, potočić koji ondje izvire Kraljevcem (Kraljevim potokom), mjesto na podnožju Medvednice i Medvedgrada Kraljevcem (Kukuljević). Ili opet u blizini Velikoga Kalnika, koji je od davnine jedan od najvažnijih gornjohrvatskih gradova, utvrda iz vremena prije provale Tatara, staro sijelo prastare hrvatske plemenske župe, kraljev grad od najdavnijih vremena — i tu ćemo naići na Kraljev zdenac (zdenac koji je pripadao gradu), na livade Kraljevčice, na Kraljev kamen — »sve uspomene onieh kraljevah, što su ovdje […] negda živili i vladali« (Kukuljević). Takvih bi se naziva moglo još mnogo nabrojiti, ali ovdje nije od potrebe. Nama će biti dovoljno da i u lokalitetu Kraljev vrh (kojemu, uostalom, bar u crkvenom pogledu Igrišće od davnine pripada) možemo pretpostaviti moguće jezgro kraljevskog posjeda radi kojega je Igrišće nastalo i kojemu je pripadalo. Inače, sudeći prema urbarima, Igrišće pripada Donjoj Stubici. Ako i jesu u davnini u Igrišću živili »igrici«, nestali su do te mjere da se ni kao prezime u narodu ne nalaze imena sličnoga korijena. Jedino ima sela žilavo odolijeva vjekovima i nebrojenim smjenama generacija stanovnika.

Kalničko Igrišće

Ovaj je lokalitet odavna odumro, ime mu se posljednji put spominje u 18. stoljeću. No tada više tu nema sela, već postoji prastara crkvica svetog Martina, koja je bila najstarija, prva kalnička župna crkva. Nju spominje najstariji sačuvani popis župa zagrebačke biskupije iz 1334. god. (»ecclesia beati Martini de maiori Kemluk«), ali je crkvica još znatno starija. Za njenu starinu govori i činjenica da ime kalničkog arhiđakonata nosi i danas jedna od crkveno-upravnih teritorijalnih jedinica zagrebačke nadbiskupije, a datira jamačno iz vremena prvih početaka zagrebačke biskupije (osn. 1094).

Zanimljiva je činjenica da ova mala crkvica, koju vjerodostojni povijesni dokumenti nazivaju prvom kalničkom župnom crkvom, leži podalje od kraljeva grada Velikog Kalnika, kojemu je znatno bliža današnja župna crkva u samome mjestu Kalniku, a potječe iz 15/16. stoljeća. Za nas je važno da izvori 18. stoljeća crkvicu sv. Martina nazivaju »Capella sancti Martini in Igrišche« (kapela sv. Martina u Igrišću), što očito nije naziv novijeg vremena jer takvome nema razloga. U to vrijeme (u 18. stoljeću) oko crkvice nema više sela, naselje se već odavna odavde povuklo, a crkvica još postoji kao zavjetište i s vremena na vrijeme kao cilj hodočasnika. Crkveni spisi tzv. zapisnici kanonskih vizitacija spominju u 18. stoljeću u dva navrata podrobno lokaciju kapele, koja zaista pobuđuje čuđenje. Tako 1704. ovako: »Sjeverno od ove crkve [misli se sv. Martina, op. L.S.] u udaljenosti koliko bi bacio kamen, pod brijegom strši iznad crkve golema stijena, pod kojom se nalazi maleni natkriveni trijem [atriolum tectum], ispred kojega je zidani oltarić pred nekom udubinom u pećini. Kažu da se u ovoj udubini vide u kamenu tragovi koljena sv. Martina koji je ovdje moleći se klečao. Na tom se mjestu događaju nebrojena čudesa […]« (podatak dr A. Horvat). Nažalost, već 1761. piše da ova drevna kapelica ima podrt krov koji prokišnjava, da se vide tragovi nekog zidanog oltarića koji je tu ranije postojao, ali da tu ima još veliko mnoštvo zipki, opasača, ženske odjeće i ostalih sličnih stvari koje kao zavjetne darove odlaže pobožni narod štujući svetog Martina; vizitator napominje da bi bilo poželjno da se krov popravi, oltarić obnovi i možda stavi neka slika sv. Martina. Ali ovo se nije zbilo, svetište je napušteno, propalo je kao i sama crkvica sv. Martina, koju je proždrla šuma i guštara te sam je jedva pronašao bar kao ruševinu. Nisam uspio istražiti i okoliš u smjeru stijena Velikoga Kalnika, gdje bi se morala nalaziti ona čudesna udubina ili zaklonište, premda sam s male čistine ugledao i golemu stijenu koja još uvijek poput obeliska prijeteći nadvisuje krošnje drveća. Ali guštara je bila pregolema, silno odlomljeno kamenje i gromade pećina pokrile su teren — sigurno onaj pravi razlog, zbog kojega je narod odavde pobjegao, napustio selo (naselje) Igrišće, i crkvu, i čudotvorni oltarić. Iskopavanja bi ovdje sigurno bila vrlo korisna i donijela bi zanimljivih rezultata. Tko zna, ne radi li se tu još o prastarom poganskom svetištu! Udubina u pećini… zidani oltarić … šuma … sve zajedno idealan »scenarij« za misterije davnih žreca. Poznato je da je katoličanstvo mnoga poganska svetišta pretvaralo u kršćanske sakralne objekte, da bi time što lakše izbrisalo iz sjećanja naroda poganstvo.

Još 1850. ili oko te godine bilježi M. Sabljar: »Igrišće — Sveti Martin kod Kalnika. Razvaline cerkve pod goram u miestu Igrišće zvanom, koja je bila za stanovanja u Kalniku kraljevah Sišmana i Bele župna cerkva. Ka ovime prije 50 godina (okolo 1800) zapuštjenim golim i razderanim zidinama mnogi pobožni ljudi od pobližnjih stranah nosi ju kolevke i odeće u kojoj im dietca u bolest padnu, ondie takove ostavljaju i zagovore čine« — dakle još oko 1800. narod navraća amo.

Nadam se da čitatelju nije ovaj mali izlet u nepoznato smetao. Indirektno, koristilo je i za izlaganje naše teme. Ako ne drugačije, a ono da iznesemo da se još oko 1800. odnosno 1850. znalo za ime lokaliteta Igrišće oko crkvice sv. Martina. Jer danas o Igrišću nitko više ništa ne zna ili nije znao kad sam se prije nekoliko godina ondje za nj propitkivao. Čak ni mjesni župnik nije znao drugo već da postoji crkvica sv. Martina u ruševinama u šumi, da je bila prva župna crkva i da su se oko nje ukopavali ljudi još u 17. stoljeću. Ali da se to mjesto zvalo Igrišće, toga nije znao. Toliko je važniji Sabljarov zapis, jer ga je učinio bez sumnje na licu mjesta, na osnovi informacija koje je od puka dobio (Sabljarov rukopis u arhivu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SRH, podatak dr A. Horvat).

U povijesti srednjega vijeka grad Veliki Kalnik važan je strateški i politički centar. Nekad sijelo stare hrvatske plemenske župe (Kukuljević), kasnije često boravište kraljeva, osobito kad bi držali u Križevcima sabore, od kojih su neki bili sudbonosni po hrvatsku povijest, legendarno je mjesto u kojemu je sam kralj Bela potražio utočište na bijegu pred Mongolima, kako kaže narodno predan je. Grad iz predtatarskih vremena bio je bez dvojbe i često sjedište hercega Arpadovića. Igrišće je tada aktualno naselje oko kalničke župne crkve, kao da u tom kalničkom starom naselju i nije bilo drugog življa do glazbenika. Udaljenost Igrišća od kraljevskog Kalnika i danas prečacima iznosi samo kakvih 15 minuta hoda. Prema tome Falvyjeva pretpostavka Igrišća u blizini kraljevskoga grada ovdje u potpunosti dolazi do izražaja.

Igrišće kod Velikog Ravena

Ovaj lokalitet leži više u nizinskim predjelima. Zanimljivo je da se ovdje ponovo javlja i lokalitet Kraljev vrh, iako nešto udaljeniji nego onaj u Zagorju. I o tom lokalitetu Sabljar ima dragocjenu bilješku: »Livada Igrišće, zidine nestale obrađjivanjem zemljišta — okrug — nasip, jarak«, skicozno a ipak sadrži bitno. Ponajprije Sabljar zna da su postojale ranije zidine (očito kuća), iako ih on više nije vidio jer su nestale obrađivanjem polja. Ali Sabljar bilježi o terenu da se tu nalazio još i jarak koji je opasavao naselje, a bio je vidljiv i nasip. Moglo bi biti da je to ostatak utvrđenja za turskih provala u ove krajeve, od kojih je u 16. stoljeću narod ovdje često stradavao. (Sabljarov podatak također ustupila dr A. Horvat.)

Lokalitet Kraljev vrh s jedne strane, ne baš odviše velika udaljenost Križevaca s druge, sve su elementi koji i ovdje govore za Falvyjevu hipotezu kao o jednom ranijem mogućem naselju arpadovačkih glazbenika. Uostalom, pojam udaljenosti na selu je zaista vrlo relativan, pogotovo u stara vremena kad nije bilo žurbe.

Da pokušamo sve dosad izloženo skupiti i sažeto ukazati u čemu bi ležala važnost naše identifikacije Igrišća u Hrvatskoj kao ranijih mogućih naseobina kraljevih svirača.

Podataka o našoj kulturnoj povijesti u srednjem vijeku ima vrlo malo i oni su oskudni. Najčešće se na osnovi malih uhvaćenih fragmenata moramo domišljati i služiti se analogijama u nama susjednih naroda, kako bismo bar donekle rekonstruirali kulturni život u oVim stranama. Osobito o glazbenoj djelatnosti u ranijim stoljećima srednjega vijeka u gornjoj Hrvatskoj jedva da ima pisanih podataka. Stoga svaki, ma i najneznatniji trag ili podatak treba pažljivo prikupiti, razmotriti i promisliti ne ukazuje li na neki element iz kulturnog života naše sredine.

Problem naših Igrišća kao mogućih nekadašnjih naselja kraljevih glazbenika svakako zaslužuje pažnju i ocjenu. Uvjeti za njihovo prepoznavanje kao pojava kulturnog života postoje u lokalitetima i njihovim lokacijama, u samoj povijesnoj situaciji Hrvatske, u ličnostima vladara ili hercega koji su u Hrvatskoj boravili i vladali. Postoje u analogijama dokazanih pojava u povijesti kulturnog života Mađarske.

Jedna od osobito pogodnih ličnosti, kojoj bismo mogli s mnogo opravdanja pripisati postojanje ili poticanje okupljanja glazbenika naseljenih oko kraljevskih dobara, jest Andrija II (1205—1235), koji je prije nego što je zasjeo na prijestolje u Hrvatskoj vladao i boravio kao herceg punih osam godina (1196—1204). Povijesna je činjenica, već odavna poznata, da je Andrija neobično volio provoditi raskošan dvorski život, da je bio nadasve rastrošan i lakomislen, najrastrošniji vladar dinastije Arpadovića, da je iznad svega volio oko sebe svoje zabavljače i glazbenike. Na njegov dvor odasvud su hrlili brojni putujući zabavljači najrazličitijih nacionalnosti, a Andrija bi ih sve širokogrudno primao, zadržavao na svom dvoru i na kraju prekomjerno rastrošno darivao. Putujući glazbenici i zabavljači srednjega vijeka — ta bespravna čeljad često sa dna života, umjetnička sirotinja bez krova i zemlje, izvan zakona i zaštite, potucajući se od dvora do dvora, od grada do grada, od vlastelina do vlastelina ili velikaša — nisu bili vični dobrom postupku. Nije onda čudo da je Andrija ubrzo izišao na glas zbog svoje dobrohotnosti i darežljivosti prema njima, pa su putujući zabavljači hrlili na njegov dvor kao kasnije hodočasnici u Svetu Zemlju. Takav vladar bio je sigurno zaštitnik i vlastitih naseljenih glazbenika.

Poznato je da je dvor hercega Andrije u Hrvatskoj što se sjaja i raskoša tiče u svakom pogledu ravan dvoru brata njegova, kralja Emerika u Ugarskoj. Andrija je to svjesno htio i nastojao postići, pa je u tome i uspijevao. Samo se od sebe nameće pitanje gdje li se u Hrvatskoj mogao zadržavati, gdje je mogao boraviti herceg Andrija u razdoblju svoje vladavine ili gdje je boravio dolazeći kao kralj u ove krajeve. Arpadovići u Hrvatskoj nemaju svog prijestolnog grada u onom kasnijem smislu. Uostalom, to nisu imali ni hrvatski kraljevi narodne krvi. Zna se da je u Zagrebu po osnutku biskupije na današnjem Kaptolu, negdje na prostoru ispred katedrale, postojao u davna vremena neki objekt koji bismo mogli nazvati nekom banskom ili kraljevskom rezidencijom privremenoga karaktera. Dvor se kralju gradi tek za Anžuvinaca, a tada na utvrđenom Gradecu (današnjem Gornjem gradu, 1335. godine).

Prije provale Tatara kraljevi i hercezi jamačno su ponajviše rezidirali na svojim posjedima, u utvrđenim gradovima na tim posjedima, kojih je ranije bilo vrlo malo. O tim sjedištima sačuvalo se malo podataka. Svakako možemo dopustiti zaključak da su vladari ili hercezi u Hrvatskoj, zadržavajući se ponajviše na svojim imanjima, ondje imali i po starom običaju naseljene glazbenike, čije su usluge u okvirima tadašnjeg dvorskog života zaista izdašno trebali. Još u 16. stoljeću susedgradsko-stubičko imanje ide u red najvećih u Hrvatskoj, a to je imanje tek krajem 13. ili početkom 14. stoljeća prešlo u ruke Arlandovih iz roda Aka (Ača). Ranije bio je posjed kraljev. Bistra ili koja od Stubica, svejedno, ne leže daleko od Zagreba, kralj ili herceg lako onamo navraćaju kad ih zovu državnički poslovi. Naprotiv, razonode u bogatim lovištima — tom najomiljenijem sportu vladajuće klase srednjega vijeka — bile su svakako mnogo privlačnije od boravka u tijesnim urbanim naseljima naših tada još slabo razvijenih gradića. Kalnik je također mogao biti privlačno sjedište vladara kad su sazivali sabore u Križevce. Sigurno da bi se našlo još takvih mjesta, npr. u Požeškoj kotlini, u okolici Virovitice i drugdje. Trebat će i ondje ispitivati lokalitete. Svakako, kalničko Igrišće mogli bismo posve prihvatiti kao nekadašnje naselje glazbenika.

Zašto i kada su takve naseobine propale i iščeznule, dosta dobro možemo slijediti prema nekim poznatim ispravama. Kao primjer poslužit će nam naselje Igrich u blizini Blatnog jezera, o kojemu je bilo govora. Kralj Bela IV spominje ga 1253. kao naselje kraljevskih glazbenika (villa joculatorum regis), dakle selo živi i u njemu se nalaze glazbenici. Četrdesetak godina kasnije, za posljednjeg Arpadovića Andrije III (1292) kralj daruje posjed velikašu Duruzlu, a tu je i selo Igrich za koje kralj izričito kaže da je »nekadašnje selo kraljevih svirača«. To znači da sada više ondje nema glazbenika, da su selo napustili, otišli, potražili novog zaštitnika, iako selo nije izumrlo, živi i čuva svoje staro ime. Napokon, isto ovo selo spominje i isprava iz 1323, iako sada još samo kao »terra Igrichi« (zemlja Igrići). Po tome zaključujemo da je selo ipak izumrlo, napušteno, da je posve propalo i dalje se još samo spominje kao zemlja, zemljište, lokalitet; nitko se više ne sjeća da su ondje ikada živjeli kraljevi svirači.

Sve ovo podsjeća i na sudbinu naših Igrišća: ono u Zagorju bar još po imenu živi; kalničko se spominje samo u arhivskim dokumentima — o njemu više nitko ništa ne zna, dapače ne zna mu se ni ime u narodnom sjećanju. Igrišće kod Ravena također tone u posvemašnji zaborav, premda je bar kao livada ili agrarna površina živjelo u nedavnoj prošlosti.

Sve su ovo upozorenja pa i dokazi da smo i ovdje ranije susretali pojave naselja svirača, kao što je bilo u Ugarskoj. Držim da u tumačenju, koje sam pišući ovaj napis dao, leži prihvatljivo rješenje dosad zagonetnog podrijetla imena zagorskog sela Igrišća.

Ladislav Šaban

 

Važnija literatura:

  • J. Adamček: Građa o susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1563—1574. Arhivski vjesnik VII — VIII, Zagreb 1964—1965.
  • Z. Falvy: Spielleute im mittelalterichen Ungarn. Studia musicologica I., Budapest 1961, sv. VIII/IX.
  • I. Kukuljević Sakcinski: Dogadjaji Medvedgrada. Zagreb 1854. — separatni otisak iz Arhiva za povjesnicu jugoslavensku.
  • I. Kukuljević Sakcinski, Grad Veliki Kalnik. Almanah Leptir 1859.
  • E. Moor: Igric — Zur Frage der Spielleute der Arpadenzeit. Ungarische Jahrbücher VIII, Berlin 1928, sv. 3/4.
  • W. Salmen: Der Fahrende Musiker im europaischen Mittelalter, Kassel 1960.
  • T. Smičiklas: Codex diplomaticus sv. VII i IX. Izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
  • L. Šaban: Glazbenici u 13. stoljeću u sjevernoj Hrvatskoj. Rad JAZU knj. 351, Zagreb 1969.
  • F.  Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, III izd., Zagreb 1962.

 

Tekst je u potpunosti prenesen iz časopisa Kaj – časopis za kulturu i prosvjetu – Zagreb, siječanj-veljača 1973., godina VI, broj 1-2, str. 77-84.


Naslovna fotografija: Igrišće na karti Habsburške Monarhije iz prve vojne izmjere (1764-1784) u omjeru 1:28 800.

Ladislav Šaban

Hrvatski glazbeni pedagog, glasovirač i muzikolog (Lepoglava, 3. I. 1918 – Zagreb, 25. VII. 1985). Diplomirao je glasovir 1941. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (S. Stančić), a usavršavao se u Wiesbadenu. Isprva je bio srednjoškolski nastavnik (1941–50. na Muzičkoj školi V. Lisinski) i aktivni koncertant, a u razdoblju 1950–78. profesor glasovira i metodike na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Objavio je niz didaktičkih djela za glasovir, od kojih je najznačajnije Škola za klavir (s R. Matzom; mnogobrojna izdanja od 1952. nadalje). Od ranih 1960-ih težište Šabanova interesa postao je organološko-historiografski muzikološki rad, gdje se odlikovao širokom kulturom i interdisciplinarnim pristupom. Glavna područja istraživanja bila su mu povijest glazbenog školstva u Hrvatskoj, povijest Hrvatskoga glazbenog zavoda, povijest orgulja i orguljarstva u Hrvatskoj, glazbene zbirke, knjižnice i arhivi u sjevernoj Hrvatskoj, glazbena kultura Varaždina i varaždinske regije, glazbena kultura Zagreba u XVII–XIX. st., djelovanje F. Ks. Kuhača te franjevačka glazba Ladislavske provincije. Važno je Šabanovo djelo monografija 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (1982), a osobito je zaslužan za pronalazak, inventarizaciju, sistematizaciju i valorizaciju više od 800 povijesnih orgulja u Hrvatskoj (npr. Ivana Eisla i P. Nakića) te utemeljenje hrvatske glazbene arhivistike (pronalazak i sređivanje glazbenih zbirki na Košljunu, u Varaždinu, Osijeku, Iloku, Slavonskom Brodu i dr.). Šaban je znatno pridonio organizaciji modernoga terenskog muzikološkog rada u Hrvatskoj i kao čuvar arhiva bitno utjecao na očuvanje i valorizaciju zbirki Hrvatskoga glazbenog zavoda. Objavio je ukupno 135 znanstvenih i stručnih radova u časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je izvanredni član JAZU (danas HAZU). [Izvor: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59275]