Monografija Međunarodni park skulptura Jakovlje autora Ivice Župana posvećena je Parku skulptura Jakovlje koji je pokrenut 1993. godine u devastiranom dvorcu Jakovlje, spomeniku kulture treće kategorije.

Uz Labin i Ernestinovo, Jakovlje je jedino mjesto gdje se studenti, đaci, stručna javnost i svi ostali zainteresirani za suvremeni skulpturološki izričaj mogu susresti s djelima recentnih autora. Skulpture su rađene u raznolikim materijalima, tehnikama i poetici, a ova monografija je dokument toga duhovnog i fizičkog napora.

Autor fotografija je Darko Bavoljak, a dokumentarne fotografije su ustupili: Luka Mjeda, Jadranka Fatur i Ratko Petrić, a na engleski je prevela Višnja Borenić Kabalin.

Predgovor monografiji napisao je Ratko Petrić u lipnju 2006. godine:

„Zatvaranje kiparske kolonije – otvaranje parka skulpture“ takav sam poziv uputio na razne strane 1993. godine. Mnogi su došli (znatiželja: Što se to iza brda – Sljeme! – valja?) iznenađeni da 1993. godine usred ratne drame u Hrvatskoj netko «lud» ide organizirati kiparsku koloniju i to međunarodnu.

U katalogu prve kolonije zapisao sam i ovu rečenicu: «U ratnom okruženju još jednom se cin stvaranja suprotstavio cinu razaranja i ubijanja «. Međutim, pogled na dvorac «Sixta« u Jakovlju bio je neobično nalik na razorene objekte diljem Hrvatske.

1979. godine slučajni požar uništio je sjeverno krilo dvorca, tome se pridružila tužna oronulost cijelog zdanja, rupe na centralnom krovu. U tzv. atelijere umjetnika curila je voda oštećujući alat i radove (meni osobno – propao mi je cijeli grafički i ortački opus). Uzaludni su bili apeli, zahtjevi molbe. Selo siromašno, grad ravnodušan.

Kako poboljšati stanje dvorca egzistencijalno važnog za desetak likovnih umjetnika?

Tako je počela avantura koja traje i danas.

Kao prvo: napisao sam vapnom velikim slovima SOS na ruševini (i natpis i ruševina mogu se i nakon 13 godina turistički razgledati s jednom inovacijom – istočni zid se potpuno urušio.)

Kao drugo, hitno sam pozvao belgijskog kipara kojega sam od prije poznavao, zatim Mirsada Begića iz Slovenije, Milenu Lah, mladu Mirjanu Sever. Oni nisu došli nego su dotrčali! Tjerrie je čak doveo suprugu i dvije maloljetne kćeri. Nije se bojao ratne situacije i to strašno cijenim.

Treće: Od čega raditi skulpture? Od zraka? Srećom, neka propala firma ostavila je hrpu svakojakog kamenja na Trešnjevci (koristilo se za nasipe). Brže – bolje, fenomenalni praktičar, tajnik kolonije (to je onako od milja) ing. Ljudevit Tropan organizirao je transport. Više onih metalnih čudovišta – kamiona, iskrcalo je pred dvorac taj teret – i meni je pao kamen sa srca! Svi smo imali ponešto alata, nešto nam je dao Ferimport. Prvi udarci čekića, prvo piljenje kamena, prvi znoj, prvi umor, prvo sjedenje uz vatru, večera, komarči. Prvi začuđeni novinari, ministar kulture, mještani.

Priliv volje – priliv snage, vjera u sebe, vjera u umjetnost. Kakvo međusobno razumijevanje, prijateljstvo!

Spavati malo – raditi puno. U petnaest dana sve skulpture su bile gotove. Posljednje noći pod svjetlom žarulje neumorna Milena betonirala je postolje za svoje «Stopalo«. Sutradan tzv. domjenak, a mi kipari glumili smo da je sve to bilo jako lako i jednostavno. Naravno, dirljiva je i emocionalna bila atmosfera uz prvu koloniju.

Daljnje kolonije protjecale su u znaku određene profesionalnosti pa čak i neke rutine što je čak i dobro. Neke stvari su postale trajne: financijska pomoć (nevelika) fondova za kulturu. Nemogućnost pozivanja stranih umjetnika. Nerješavanje sanacije sjevernog krila dvorca. Smanjen je broj sudionika. Trajno je oglušivanje u svezi spašavanja dvorca. Ipak, ima tu lijepih stvari – solidarnost značajnih umjetnika. Park skulpture iz godine u godinu raste (trenutno 50 skulptura). Zavidan nivo izvedenih radova. Od prve kolonije do danas tiskani su katalozi što je novum i presedan. Jedno od postignuća jest praksa da autori rade u onim materijalima koji im odgovaraju – rezultat je vrlo bogata ponuda materijala, tehnika, poetika.

Ipak, jedna čudnovata i žalosna konstanta : U dvanaest godina nikad nisu posjetili koloniju (odnosno park skulpture) predsjednici udruga HDLU-a i ULUPUH-a.

Ova knjiga nije samo dokument jednog duhovnog i fizičkog napora. Ona je živo biće! Pokojni su, a žive u ovoj knjizi Milena Lah, Branko Ruzić, Zvonimir Lončarić… Svi su autori utisnuli u parku skulpture u Jakovlju dio svojeg bića. Velika Vam hvala, kolege i prijatelji!

Ratko Petrić,

osnivač i voditelj kolonije

U Jakovlju, 2. VI 2006.

Monografiju možete skinuti na sljedećem linku: Međunarodni park skulptura Jakovlje (Ivica Župan, 2006.) ili klikom na naslovnicu: