Opis uskršnjih običaja zapisani su na temelju kazivanja Franje Čekolja iz Hruševca (r. 1903. godine), a odnose se na njegovu mladost. Kazivanje se ne razlikuje bitno od ostalih zabilježenih kazivanja o istim običajima, a sadrži većinu karakterističnih elemenata koje za cijelu Hrvatsku, posebno za njezin sjeverozapadni dio i Hrvatsko zagorje.

Od Velikog četvrtka, kad se zavežu zvona, pa do Velike subote, kad se opet razvežu, ne dira se u zemlju — ne rade se nikakvi poljodjelski poslovi. Na Veliki petak svi ukućani kad ustanu obavezno piju rakiju. Prije nego se zapali vatra, prolije se vode po peći. To se radi zato da se ne bi u toku godine dogodio požar. Ako se desi da na Veliki petak pada kiša, govorilo se da će te godine zemlja biti tvrda i teška za obrađivanje. Taj dan djevojke su išle na zdenac i tamo se umivale — govorilo se da će od toga postati ljepše. Također na Veliki petak brali su borovicu i stavljali je u rakiju — ta je rakija bila osobito dobra protiv bolesti želuca.

Na Veliku subotu blagoslivlja se vatra: netko od ukućana odnosi u crkvu komad gube pričvršćen na žici, pripali ga na blagoslovljenoj vatri ispred crkve i donese kući. Guba se stavi u vatru koja u kući već otprije gori. Na Veliku subotu spremaju se i uskršnja jela: šunka, puran, kolači. Osobito uskršnje pecivo bio je vrtanj, vertanj. Pravio se od miješanog brašna (pšeničnog i kukuruznog), a osobita je oblika — poput krnje osmice, kojoj nedostaje veći dio jedne polovice. Na Veliku subotu pripremaju se i uskršnja jaja — pisanice. Boja se pravila od kore crvenog luka ili krep-papira intenzivnih boja, naročito crvene. Ukras (crtež) na jajima izvodio se voskom prije bojanja ili su se obojena jaja ukrašavala tako da se crtež uparao, strugajući boju, pomoću nožića. Djevojke i mladići međusobno su se darivali pisanicama, izražavajući na taj način svoje simpatije. Uvečer na Veliku subotu svi su prisustvovali velikoj crkvenoj procesiji. Mnogo se pucalo iz mužara i drugačije. Umjesto zvona s crkve su se oglašavale škrebetaljke. Govorilo se da pucanje blagoslovljenim prahom osobito dobro rastjerava coprnice.

Na Uskrs, na prvu jutarnju misu, nosilo se jelo na blagoslov. U logožar (pletena slamnata torba) ili košaru stavljalo se malo ili više od svakoga jela: šunka, jaja, gibanica, vrtanj, luk, orasi, a neki su nosili i puščani prah. Nakon blagoslova jela nastaje utrka — svatko je želio što prije stići kući i zatim otići na zdenac po vodu. Govorilo se da će istom brzinom i spretnošću obavljati sve gospodarske radove u toku te godine — rano okopati kukuruz i drugo. U ovoj trci sudjelovale su isključivo žene.

Nakon dolaska s blagoslova ukućani se okupljaju za uskršnjim doručkom. Jela se blagoslovljena hrana, i to najprije šunka, jaja i luk. Preostalo blagoslovljeno jelo spremalo se za narednu nedjelju — Belu nedelju — a preostale mrvice nisu se smjele baciti bilo kuda: ili su se spalile ili odnosile pred pčelinjak, jer se govorilo da čine dobro pčelama. Kost od šunke također se nije smjela baciti, nego se spremala među sjemenje, a kasnije, kad se sjeme posijalo, kost se spalila.

Izvor:

• Rajković Z. (1974) Narodni običaji okolice Donje Stubice, u: Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol.10 No.1 Veljača 1974., str. 201-202.