Ne zaboravimo: Zločin ustaša u Jakovlju 30. prosinca 1944. godine

Među selima Hrvatskog zagorja koja su dala velik doprinos NOB-u, selo Jakovlje svakako ima posebno mjesto. Česti gosti u njemu bili su i diverzanti koji su se više puta tamo skrivali. Iako je neprijatelj pretresao selo nekoliko puta nikada nije uspio zaskočiti partizane. Organi ustaške obavještajne službe uzalud su pokušavali uhvatiti diverzante koji su u neposrednoj blizini Zagreba stalno minirali vlakove, rušili prugu i izvodili razne akcije i diverzije. Ustaše su imali općenite podatke da se u Jakovlju nalaze partizani, da selo pomaže NOP, ali konkretnih podataka nije bilo.

 

Vod 1, čete, 2. diverzantskog bataljona III. diverzantskog odreda, koji je djelovao na pruzi Zagreb - Zidani most, jesen 1944. godine
Vod 1, čete, 2. diverzantskog bataljona III. diverzantskog odreda, koji je djelovao na pruzi Zagreb – Zidani most, jesen 1944. godine

Južni dio sela, koji se naziva(o) Brijeg, nalazi se na hrbtu odnosno grebenu koje od Gornjeg Kraljevog Vrha preko kote 255 ide prema zapadu. Taj hrbat, odnosno greben nadvisio je sjeverni dio Jakovlja 60 do 80 metara, tako da dominira čitavim selom. Istočno od kapelice Sv. Doroteja bile su tri kuće obitelji Zorko sa gospodarskim zgradama, a cijela obitelj radila je NOP. U tim kućama smjestili su se 29./30. prosinca 1944. godine Štab Drugog diverzantskog bataljona i Prva četa Drugog diverzantskog bataljona Trećeg diverzantskog odreda. Bataljon se vraćao s akcije postavljanja mine na pruzi kod Ključa tj. Velikog Trgovišća u kojoj je prilikom ophodnje pruge jedan neprijateljski vojnik poginuo i jedan teže ranjen.

Istovremeno, Zagrebački partizanski odred postavio je zasjedu 28. prosinca 1944. godine na cesti kod Krušljevog Sela i napao njemačku motoriziranu pratnju. Smrtno je ranjen njemački general-major Willi Brandner i jedan viši časnik. Brandner je od posljedica ranjavanja umro sljedeći dan. Odred je imao tri poginula — Josipa Popovića, puškomitraljesca, Vida Čižmeka Mokrog, organizatora akcije i Milana Dolovčaka, komandira Druge čete Prvog bataljona zbog nailaska blindiranih kola koja su ih iznenadila na samoj cesti. U iduća dva dana na tom mjestu za odmazdu je obješeno 50 taoca.

Jakovlje na karti prve vojne izmjere Habsburške monarhije (1764. – 1784.) . Na karti se vidi ucrtan zaseok Zorko i kapela sv. Doroteje
Jakovlje na karti prve vojne izmjere Habsburške monarhije (1764. – 1784.) . Na karti se vidi ucrtan zaseok Zorkovo i kapela sv. Doroteje

Uz to što su obitelji Zorko bile odane NOP-u, njihove kuće bile su izdvojene na kraju sela, bliže šumi, a lokacija je bila pogodna za organizaciju obrane i za povlačenje istočno prema Zagrebačkoj gori. Izbor lokacije razmještaja Štaba i prve čete Drugog diverzantskog bataljona bio je u dobar, ali mjere borbenog osiguranja bile su loše. Iako nije bio običaj diverzanata, postavljen je samo jedan stražar. Te noći padao je snijeg i puhao sjeverac. Budući da su kuće bile blizu jedna drugoj pri šumi, smatralo se da će biti dovoljan jedan stražar da osigura Štab bataljona i 1. četu za vrijeme odmora. Sa druge strane, borci su bili dosta umorni i iscrpljeni, pa je umor učinio svoje te je za kratko vrijeme opreznost bila smanjena.

U noći na 30. prosinca 1944. godine prema Jakovlju je krenula ustaška kaznena ekspedicija koja je imala jedan cilj – odmazdu. Ustaše su neopaženo prišle selu, opkolile južni dio sela, posebno predio oko kuća obitelji Zorko. Malo je nedostajalo da neprijatelj iznenadi partizane, no strah i opreznost ustaša pri nastupanju bili su greška, odnosno slabost koju su iskoristili partizani. Rukovodilac SKOJ-a drugog bataljona Mirko Šimunjak izašao je iz kuće Zorkovih negdje oko dva sata u noći i primijetio je ustaše. Brzo je obavijestio ostale u kući koji su na brzinu navukli na sebe skinute dijelove odjeće i sa automatima iskočili iz kuće i otvorili vatru po neprijatelju koji je krenuo u napad na kuću.

Iznenada je u snježnoj noći došlo do sudara diverzanata i brojnijih ustaških snaga. Vatra iz automata kod jedne kuće Zorkovih omogućila je da su partizani u druge dvije kuće skočili i otvorili vatru po neprijatelju. Puškomitraljezac Jeršek sa balkona — terase jedne kuće otvorio je vatru iz puškomitraljeza i time zbunio neprijatelja. Diverzanti su izvršili proboj iz obruča, ali nisu odstupali istočno prema koti 255 i Zagrebačkoj gori, nego prema jugu i selu Donjoj Bistri, što se kasnije ispostavilo pravilno. Da su se odlučili prema Zagrebačkoj gori, naišli bi na jaku zasjedu ustaša koja je bila postavljena s ciljem da upravo tamo na čistini sačeka partizane i nanese im teške gubitke. Komandant bataljona Josip Car i ostali starješine odlučili su suprotno, pa su Prva četa Drugog diverzantskog bataljona i Štab bataljona slijedećeg u Donjoj Bistri bili sklonjeni kod suradnika, a slijedeće noći su preko Zagrebačke gore odmarširali na sjeveroistok u rajon Planina. U borbi je neprijatelj imao 7 mrtvih i desetak ranjenih vojnika. Diverzanti su bili u pravilu naoružani automatima s mnogo bombi i municije, što je bilo posebno značajno za blisku borbu. Tada je u sudaru s neprijateljem uloga automatskog oružja neosporna, što najčešće odlučuje o ishodu borbe. Ustaše su u selu Jakovlju doživjeli iznenađenje jer su diverzanti na vrijeme reagirali i probili se. U kratkom ali oštrom sudaru  neprijatelj je imao teške gubitke. Zbog toga nije bilo gonjenja diverzanata, a dok su previjeni ranjenici i pokupljeni mrtvi, prošlo je dva sata. Ujutro je počela osveta. Maskirani ustaše izvršili su klanje, ubojstva, pljačku i palež imovine.

Vukašin Karanović, na temelju svjedočenja sudionika tih događaja opisao je događaje koju su uslijedili nakon borbe:

Osvanuo je 30. prosinac, jutro je hladno, a snijeg je pokrio čitav kraj. Da nije rata, pravi zimski ugođaj za doček Nove godine. Ali, bio je rat i ništa od ljepote prirode i zimskih čari. Za mještane Jakovlja, posebno za one iz grupe kuća gdje su te noći bili partizanski diverzanti, bilo je to zlo jutro. Ustaški zapovjednik naredno je da se pohapse svi u kućama Zorko. Ustaše su poput razjarenih zvjeri izgonili muškarce žene, djecu i starce iz kuća na snijeg, gotovo neobučene. »Van, majku vam komunističku, sve ćemo vas poklati«, drali su se Pavelićevi krvnici na mještane Jakovlja. Ustaše su izvodili svoj krvavi pir. Jedna grupa Crne legije ubila je Anu Zorko na pragu kuće. Ana umirući reče: »Prokleti bili izdajnici, zločinci, doći će vam uskoro kraj«. Mladić Ivan Zorko ne plače, šuti. »Gdje su partizani«, viče na njega krupan ustaša kome je duga kosa pokrila čvornovitu glavu pa je više ličio na majmuna nego na čovjeka. »Ne znam ništa, strijeljajte, ustaški gadovi« odgovori prkosno Ivo. Zločinci ga zgrabiše i baciše živog u zapaljenu kuću. Kuće su u plamenu, ustaše ubijaju koga stignu. Bez milosti izrešetaju rafalom petnaestogodišnju djevojku Katicu Zorko, zatim Katicu Vjekoslava Zorka baciše živu u plamen njezina doma. Vrisci i jauci. Ustaše gaze mrtva tijela. Objesili su Lovru Zorka u njegovu voćnjaku, pa se nakon toga vesele i likuju. Maricu Zorko bace u vatru. Mali petogodišnji Stjepan Zorko plače, sklapa ručice i viče: »Nemojte me ubiti«, a ustaški krvnik zakrvavljenih očiju i duge kose hladnokrvno izrešeta rafalom iz automata malog Štefa. Dijete klonu na zemlju, a oko njega se zacrveniše od krvi bijele pahuljice netom palog snijega. Ubiju i staricu Tereziju Zorko (65 godina). Objesiše Vjekoslava Zorka naočigled prestravljenih susjeda, zatim ubiju Zorku Zorko, kćerku i sina. Izgine čitava obitelj. (…) Toga dana ustaše su ubili Anu, Baricu, Katicu, Janka, Josipa i Stjepana Cipek. (…) Bio je to užasan zločin: 18 zvjerski ubijenih ljudi. Osvećivali su se krvnici potomcima Gupca koji su vjerni svome narodu pošli u borbu za slobodu.

Stradanje Barbare, preživjele kćeri Vjekoslava Zorko, opisao je Filip Škiljan u knjizi Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu:

Svega se prisjeća još živa svjedokinja B. B. Njezin otac, Vjekoslav, pomagao je i prije partizanima. Ona je u trenutku tragedije imala 10 godina. Prisjeća se kako su oca ustaše odveli i objesili ga na obližnjem hrastu, a kako su sestru Katicu od šest godina, mamu Maricu i brata Stjepana od četiri godine zapalili u kući. B. je izbjegla strašnu smrt pobjegavši k majčinoj polusestri. Dok je bježala, ustaše su je pogodili metkom u ruku.

Nikola Slatković, član OK Zagreb, koji je tada boravio u Stubičkom kotaru izvijestio je o tom događaju u izvještaju Okružnom komitetu KPH Zagreb:

30. 12. 1944. godine došli su ustaški koljači u selo Jakovlje, blokirali ga, pobili 29 žena, djece i staraca, opljačkali narodnu imovinu, popalili 55 kuća i oko 100 gospodarskih zgrada, u logor odveli 163, uglavnom starca.

Vlado Stopar opisao je događaje u Jakovlju:

Na Staru godinu 1944. provalili su u Jakovlje ustaše u jačini od 2000 ljudi. Bilo je rano ujutro kad su došli, još prije nego što je svanuo dan. Počeli su palež. Popalili su oko 300 kuća, opljačkali seljake, odveli oko 500 komada blaga. No nisu se zadovoljili samo time: pobijeno je, postrijeljano i pobacano u vatru 29 osoba, još 2 osobe umrle su kasnije od rana zadobivenih u tom pokolju, a dva su čovjeka — Alojz i Lovro Zorko — obješeni na jednu voćku kod ceste Zagreb—Donja Stubica.

Vladimir Hlaić, u knjizi 32. divizija NOVJ u tekstu o borcima Stjepanu i Ivanu Zorko iz Jakovlja opisao je dramu šire obitelji Zorko:

U drugoj polovici prosinca 1944. godine Prva kozačka divizija ustremila se dolinom Drave prema Pitomači i Virovitici ne bi li što dublje ušla u bok snaga Crvene armije koje su prodirale kroz Mađarsku. Na put su joj stale Trideset druga divizija i štab Zapadne grupe POH s Prvom zagorskom brigadom. Dok su se brigade Trideset druge divizije – »Braća Radić«, »Matija Gubec« i »Pavlek Miškina« – obračunavale s Čerkezima na prostoru Kloštra, Dinjevca i Pitomače, Prva zagorska brigada je na položajima kod Kozarca vodila borbu s dijelovima 1. ustaško-domobranske divizije koji su upali u Podravinu da bi pomogli 1. kozačkoj diviziji. Pavelićeva divizija nije mogla proći. No kada je pala Pitomača i Mala i Velika Trešnjevica, i Zagorci su se morali povući na nove položaje, kod Sedlarice i Turnašice, gdje se ukopala i Brigada »Pavlek Miškina«. Ono što će Zagorci pokazati 28. i 29. prosinca 1944. na tim položajima, bit će nova potvrda na teškom putu za osvajanje naziva – udarna. U 10 sati prije podne na položajima kod Sedlarice na Zagorce su udarila dva čerkeska puka u sadejstvu s ustašama. Zamet’nula se borba u kojoj su položaji stalno prelazili iz ruku u ruke. Dva dana bez predaha. A onda je brigadi ponestalo municije. I morala je odstupiti na nove položaje. Tu su pali: desetar Stjepan Žujanić iz Zagorskog Sela kod Klanjca, Milan Grošinić iz Gornjeg Orašja, Franjo Cerovec iz Jertovca kod Sv. Ivana Zeline, Đuro Valjak iz Budinščine, Mijo Tisaj iz Cirkovljana kod Preloga, Janko Leljak iz Ravninskoga kod Đurmanca i Stjepan Zorko, komesar čete u Brigadi »Mihovil Pavlek Miškina«, rodom iz Jakovlja, ustaničkog gnijezda na sjevernim padinama Zagrebačke gore. Nitko nije mogao naslutiti, gledajući samrtničke grčeve komesara Stjepana, da je time otpočela prava životna drama šire porodice Zorko iz Jakovlja. Samo je fašizam mogao ispisati stranice ovakve tragedije kakva se odigrala idućeg dana u Jakovlju ispod sjevernih obronaka Zagrebačke gore. Već sutradan u praskozorje, pretposljednjeg dana 1944. godine, u to ustaničko selo upalo je više od 2.000 ustaša, koje su odmah zaigrale krvavo osvetničko kolo. Tri stotine domova buknulo je za tren u plamenu. Iz plamena i dima ustaše su potjerale mnogobrojna stada jakovljanskih volova i krava, a žitelje, mahom djecu, žene i starce, sabile u gomile nemilosrdno ih tukući. I onda je počelo istrebljenje. Trideset i jedan Jakovljan je presječen rafalom, proboden bajunetom, bačen u vatru ili obješen. Žrtve tog krvavog pira bili su: Ivan Petra Zorko, dvadesetpetogodišnji mladić, bačen živ u vatru; Ana Vjekoslava Zorko – ubijena; Katica Mije Zorko, petnaestogodišnja djevojčica, izrešetana rafalima; Katica Vjekoslava Zorko, izgorjela u vatri svog doma; Lovro Ivana Zorko, obješen u voćnjaku, Marica Mate Zorko, bačena u vatru; Stjepan Mije Zorko, sedamnaestogodišnjak, izrešetan rafalima; Stjepan Vjekoslava Zorko, petogodišnji dječak, bačen živ u vatru; Terezija Zorko, šezdesetpetogodišnja starica, presječena rafalom; Vjekoslav Ivana Zorko, obješen pred očima prestravljenih suseljana; Zorka Vjekoslava Zorko i Zvonko Zorko, starac, ubijeni. Petnaest Jakovljana iz iste krvne loze ugradilo je život za slobodu nove Jugoslavije i nove Hrvatske. U krvavom piru nestala je i druga porodica, izrasla iz krvne loze Cipek. Pretposljednji dan 1944. godine nisu preživjeli – Ana, Barica, Janko, Josip, Katica i Stjepan Cipek. To je bila teška osveta ustaša zbog opredjeljenja Jakovljana za revoluciju. Jer Jakovlje nije priznalo ustašku vlast od prvog dana njezina uspostavljanja.

Iako navedena svjedočenja neznatno odstupaju jedna od drugih, razlikuju se u broju ubijenih. Dana 30. prosinca 1944. godine u Jakovlju su u kaznenoj ekspediciji ubijeni:

  • Cipek Barica, Mije (Jakovlje, 30. rujna 1937. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijena prilikom ustaške odmazde.
  • Cipek Juraj, Janka (Jakovlje, 25. ožujak 1867. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen prilikom ustaške odmazde.
  • Cipek Katica, Mije (Jakovlje, 14. listopada 1930. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijena prilikom ustaške odmazde.
  • Cipek Vid, Janka (Jakovlje, 1. lipnja 1883. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen prilikom ustaške odmazde.
  • Fijan Franjo, Mije (Jakovlje, 9. siječnja 1863. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen prilikom ustaške odmazde. Strijeljan je u glavu.
  • Grgec r. Bočina Franca, Pavla (Jakovlje, 2. veljače 1863. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Izgorjela u svojoj kući prilikom ustaške odmazde.
  • Horvatović Franjo, Pavla (Jakovlje, 3. travnja 1893. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Podatak o njegovoj smrti upisan je u Status duša.
  • Hribar Josip, Jurja (Jakovlje, 15. ožujka 1925. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen prilikom ustaške odmazde.
  • Ivček Valent, Florijana (Jakovlje, 1. veljače 1920. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen prilikom ustaške odmazde.
  • Kalčiček r. Klanfar Bara, Pavla (Jakovlje, 18. lipnja 1892. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ustaše su ju bacili na zemlju, gazili po trbuhu, skakali joj po glavi i zaklali ju bajonetom od čega je umrla istog dana.
  • Kuleš Ana, Petra (Jakovlje, 30. studenog 1920. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Izgorjela u svojoj kući koju su zapalile ustaše. Podatak o njenoj smrti upisan je i u Status duša.
  • Kuleš r. Šimek Marija, Josipa (Jakovlje, 24. svibnja 1888. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.), kućanica. Izgorjela u kući sa svoje dvoje male djece.
  • Kuleš Ružica, Ivana (Jakovlje, 6. listopada 1943. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Izgorjela u roditeljskoj kući koju su zapalile ustaše. Podatak o njenoj smrti upisan je i u Status duša.
  • Kuleš Stjepan, Ivana (Jakovlje, 18. srpnja 1941. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Izgorio u roditeljskoj kući koju su zapalile ustaše. Podatak o njegovoj smrti upisan je i u Status duša.
  • Papa Gabrijel, Blaža (Jakovlje, 18. ožujka 1896. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ustaše su ga natjerali da uđe u štalu koja je bila u plamenu.
  • Petolas r. Zorko Sofija, Ivana (Jakovlje, 8. travnja 1883. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijena prilikom ustaške odmazde.
  • Skender Vid, Valenta (Jakovlje, 20. svibnja 1928. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Strijeljan prilikom ustaške odmazde.
  • Zorko r. Klanfar Ana, Petra (Jakovlje, 4. ožujka 1869. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijena prilikom ustaške odmazde.
  • Zorko Ivan, Petra (Jakovlje, 16. kolovoza 1912. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijen u Jakovlju prilikom ustaške odmazde. Bačen je živ u vatru.
  • Zorko Katica, Vjekoslava (Jakovlje, 4. kolovoza 1938. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Bačena u vatru prilikom ustaške odmazde. Katica je bila Vjekoslavova i Maričina kćer.
  • Zorko Lovro, Ivana (Jakovlje, 29. srpnja 1880. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Obješen u voćnjaku prilikom ustaške odmazde. Bio je oženjen s Francikom r. Brezec s kojom je imao jedanaestero djece.
  • Zorko r. Kalčiček Marica, Mate (Jakovlje, 22. listopada 1912. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Bačena u vatru prilikom ustaške odmazde. Bila je udana za Vjekoslava s kojim je imala petero djece. Dvoje djece je umrlo u dječjoj dobi prije Drugog svjetskog rata, a dvoje su ubile ustaše 30. prosinca 1944. godine. Rat je preživjela samo kći Barbara.
  • Zorko Stjepan, Vjekoslava (Jakovlje, 24. listopada 1940. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Bačen živ u vatru prilikom ustaške odmazde. Stjepan je bio Vjekoslavov i Maričin sin.
  • Zorko r. Vori Terezija, Josipa (Jakovlje, 25. rujna 1888. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Ubijena u Jakovlju prilikom ustaške odmazde.
  • Zorko Vjekoslav, Ivana (Jakovlje, 20. lipnja 1899. – Jakovlje, 30. prosinca 1944.). Obješen prilikom ustaške odmazde. Bio je oženjen s Maricom r. Kovačiček s kojom je imao petero djece. Dvoje djece je umrlo u dječjoj dobi prije Drugog svjetskog rata, a dvoje su ubile ustaše 30. prosinca 1944. godine. Rat je preživjela samo kći Barbara.

Od posljedica ranjavanja umrli su:

  • Grgec Kazimir, Stjepana (Jakovlje, 1. ožujka 1871. – Zagreb, 26. siječnja 1945.). Stradao je u odmazdi, a umro je u Zagrebu u ambulanti.
  • Jankec Juraj (Jakovlje, 23. travnja 1909. – Jakovlje, ?). Bio je oženjen s Josipom / Pepicom Jankec r. Ilijaš Pisk. Ustaše su ga uhvatile u kući prilikom racije 30. prosinca 1944. godine, tukli ga i otjerali u Zagreb u zatvor gdje se nalazio dulje vremena. Kad je došao kući isprebijan i izmrcvaren podlegao je smrti.
  • Kalčiček David (Jakovlje, 30. prosinca 1867. – Jakovlje, 3. siječnja 1945.). Prilikom paljenja Jakovlja 30. prosinca 1944. godine borio se sa ustašama da mu ne zapale štalu, ali ga je jedan ustaša udario rogljama od čega je pao u nesvijest, a nakon četiri dana umro je od posljedica.

Ratni zločinac Erich Lisak, ustaški časnik, potpisivao je odluke o odmazdama, uhićenjima, upućivanjima u logore i strijeljanjima. Nakon što je uhićen nakon rata, saslušan je  24. siječnja 1946. godine u kancelariji Odjeljenja Zaštite Naroda za grad Zagreb. U svom svjedočanstvu je rekao:

Odmazde su se vršile nad onim osobama za koje se ustanovilo tokom istrage da su ili djelatni partizani i kao takovi uhvaćeni ili simpatizeri partizana koje su oni u svakom pogledu i svakom zgodom djelotvorno pomagali. U takovim slučajevima vršile su se odmazde na temelju odnosne zakonske odredbe, koja je bila proglašena davno prije nego sam ja postao glavni ravnatelj Ravsigura. Do same odluke o izvršenju odnosne nad pojedinom osobom, dolazilo se na slijedeći način: Predlog za odmazdu dostavljalo bi odnosno Župsko redarstvo političkom odjelu Ravsigura. Tu bi pročelnik ili osoba po njemu zato određena ispitala sadržaj zapisničkog saslušanja, te bi nakon ustanovljenja opravdanja predloga i nakon parafiranja pročelnik spis dostavljala uredu glavnog ravnatelja. Glavni bi ravnatelj tek nakon takovog postupka donio konačnu odluku. Istim putem se išlo kad se trebalo donijeti odluku o upućivanju u logor na trajanje do 3 godine. Za vrijeme dok sam ja bio glavni ravnatelj slučajevi primjenjivanja zakonske odredbe o zaštitnim mjerama odnosno odmazdama ponavljali bi se nešto češće nego do onoga doba, obzirom na pojačani rad diverzantskih skupina partizana u ono vrijeme. Glavno ravnateljstvo primjenjivalo bi spomenutu zakonsku odredbu isključivo u onim slučajevima gdje su prigodom partizanskih atentata stradale građanske osobe. U slučajevima kad su stradali pojedinci, pripadnici oružanih snaga, uslijed takovih atentata iz zasjeda, mjere bi poduzimalo ono vojno tijelo kojemu su dotične žrtve pripadale. Od važnijih slučajeva odmazde navađam onaj izvršen prigodom atentata na njemačkog generala Brantnera, te zapovjednika grada Zagreba, generala Gregurića, koji se sa generalom Brantnerom vozio u istom automobilu. Tu je zapravo izvršena odmazda u zajednici sa redarstvom oružanih snaga tj. vojnim redarstvom obzirom na vojne činove žrtava. Glavno je pak ravnateljstvo u postupku bilo angažirano željom glavnog zapovjednika Feldžandarmerie u Hrvatskoj generala Kammerhofera, koji je tražio da se tim povodom justificira najmanje 150 osoba, a sravni sa zemljom Krušljevo selo i Slatina, sela u čijoj neposrednoj blizini je napad izvršen na generala Brantnera i generala Gregurića. Glavno je ravnateljstvo sa svoje strane stajalo na stanovištu da se ne smije upotrijebiti više od 30 osoba za odmazdu. Na inzistiranje generala Kammerhofera konačno je odlučeno da broj justificiranih bude 50. Krušljevo selo i Slatina nisu bili dirani, nego je dan kasnije izvršena jedna oružana akcija u selu Jakovlju i tom zgodom spaljeno je nekoliko kuća odnosno štala iz kojih je bilo pucano na pripadnike naših oružanih snaga. Tom prilikom čule su se detonacije u tim zgradama, što je bio dokaz da je bila izvjesna količina eksplozivnog materijala tamo spremljenog. Iako su se Nijemci prijetili, da ukoliko u cijelosti ne bude udovoljeno njihovom zahtjevu, da će oni na svoj način izvršiti odmazdu, a preostalo ljudstvo iz Krušljevog sela i Slatine odvesti u njemačke logore, to ipak nakon konačne odluke Ravsigura nisu ništa dalje u tom pravcu poduzimali. Osobe nad kojima je tom zgodom izvršena odmazda bile su uhićene u većini po redarstvu oružanih snaga, te tamo i zapisnički preslušane. Osim manji dio bio je predložen po Župskom redarstvu veliku župu Gora-Prigorje, na kojem se području atentat izveo.

Nakon rata, prilikom sastavljanja optužnice protiv Ante Pavelića i Andrije Artukovića, saslušano je više od 160 svjedoka. U dokumentu ne postoji datum saslušanja svjedoka. Za neke osobe upisali su godine starosti umjesto godine rođenja. Primjerice, Seničić Roza (r. 28.8.1894.) ima 65 godina, Papa Vjekoslava (r. 26.3.1899.) ima 59 godina, a Papa Jaga (r. 23.12.1891.) ima 67 godina iz čega proizlazi da su saslušanja svjedoka izvršena 1958. ili 1959. godine. Sljedeći svjedoci dali su podatke o materijalnoj šteti za vrijeme ustaških odmazda u Jakovlju: Bertol Barica, Bočina Alojz, Bočina Andrija, Bočina Dragica, Bočina Juraj, Borovec Gabro, Borovec Jelica, Borovec Josip, Borovec Ljudevit, Borovec Mato, Borovec Pavao, Borovec Petar, Brcko Stanko, Bredak Marica, Cipek Agata, Cipek Ana, Cipek Dragica, Cipek Franca, Cipek Franjo, Cipek Ignac, Cipek Ivan, Cipek Marija, Cipek Mato, Cipek Mijo, Cipek Pavao, Coha Ana, Coha Barica, Coha Gabrijela, Coha Grga, Coha Ivka, Coha Marija, Coha Marko, Coha Slavka, Coha Stjepan, Coha Vid, Fijan Blaž, Fijan Ivan, Fijan Jelica, Fijan Josip, Fijan Juraj, Fijan Tomo, Fijan Vid, Franjo Ignac, Gajski Josip, Gajski Mato, Golubić Slava, Grgec Đuro, Grgec Marko, Grgec Pavao, Grill Draga, Horvatović Franjo, Horvatović Marica, Horvatović Mato, Horvatović Mijo, Horvatović Stjepan, Hribar Josip, Hribar Mato, Ivček Antun, Ivček Florijan, Ivček Mato, Jankec Antun, Jankec Josipa, Jarčan Barica, Kalčiček Marija, Kalčiček Stjepan, Kalčićek Barica, Kalčićek Franjo, Klančir Alojz, Klančir Katica, Klančir Martin, Klančir Vid, Klanfar Jaga, Klanfar Ljubica, Klanfar Marija, Klanfar Mato, Klanfar Petar, Klanfar Stjepan, Klanfar Terezija, Klanfar Vid, Kokot Pavel, Krkač Jaga, Krkač Marko, Krkač Mato, Krkač Vid, Kuleš Ivan, Kušelić Blaž, Kušelić Stjepan, Mihaljek Alojz, Papa Anica, Papa Francika, Papa Jaga, Papa Jelena, Papa Kata, Papa Ljubica, Papa Martin, Papa Pavao, Papa Vjekoslava, Petolas Blaž, Petolas Josip, Petolas Marija, Petolas Valent, Piškor Gabrijela, Piškor Stjepan, Poturica Bara, Poturica Blaž, Poturica Ivan, Poturica Marija, Poturica Stjepan, Pucko Vid, Pučić Josip, Pučić Katica, Pučić Pavao, Ruškač Grga, Ruškač Ivan, Ruškač Juraj, Seničić Ana, Seničić Ana, Seničić Franca, Seničić Gena, Seničić Gera, Seničić Grga, Seničić Ignac, Seničić Kata, Seničić Martin, Seničić Martin, Seničić Roza, Seničić Slavko, Seničić Valent, Seničić Valent, Seničić Vid, Senićić Slava, Severin Bara, Severin Katica, Severin Petar, Severin Stjepan, Skender Franjo, Skender Marko, Solenički Anka, Solenički branko, Solenički Terezija, Svetec Juraj, Šimek Marija, Vodopija Andrija, Vodopija Ivan, Vrabec Luka, Vrabec Valent, Vrabec Vid, Vranešić Marica, Vranešić Mirko, Vranešić Stjepan, Vrhovec Stjepan, Zorko Franjo, Zorko Franjo, Zorko Kata, Zorko Medardo i Zorko Nikola.

Prema zapisnicima zapaljene su 63 kuće i 315 gospodarskih objekata (štala, štaglja, suša, svinjca, klijeti, šupa). Ukradeno je ili zapaljeno više od 13 tona hrane, više od 3.700.000 (NDH) kuna i više od 27.000 litara vina. U pljački i paležu najčešće su ukradeni ili paljeni rublje, plahte, odijela, platna, kola, poljoprivredni alat, namještaj, šivaće mašine, građevni materijal, sijeno, alat, ogrjevno drvo, bicikli, satovi. Ustaše su odvele više od 148 komada blaga (volovi, krave, telad, junice, konji…), više od 75 svinja i velik broj peradi. Ukupna vrijednost ukradene  ili zapaljene imovine procijenjena je prilikom saslušavanja na više od 118 milijuna dinara.

Prema tečaju dolara u odnosu na dinar iz 1958. i 1959. godine od 1:300 proizlazi da je ukupna šteta procijenjena na gotovo 400.000 dolara. Prema tečaju dolara u odnosu na kune iz 1944. godine od 1:50 proizlazi da je ukupna vrijednost ukradenih novaca procijenjena na oko 75.000 dolara. Ako pretvorimo vrijednost dolara u zlato po tadašnjoj cijeni od 35,10 dolara za jednu uncu zlata ukupna vrijednost štete i pokradenih novaca iznosi 13532,76 unca tj. 383,65 kg zlata. Danas bi ta količina zlata vrijedila oko 100 milijuna kuna. Iz ovoga su jasno vidljivi razmjeri pljačke i paleža koji su ustaše provele u Jakovlju zadnjih dana 1944. godine.

 

 

Literatura:

  • Hrvatski državni arhiv:
    • HR-HDA-511 – Projekt Dotršćina: Zagrepčani – revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941. – 1945. (podserija)
  • Knjige:
    • Drašković, B., ur. (1981) Hrvatsko zagorje u revoluciji. Zagreb: Školska knjiga
    • Stopar, V., ur. (1959) Hrvatsko zagorje u Narodnooslobodilačkoj borbi. Zagreb: Epoha
    • Sor. I, ur. (1988) 32. divizija NOVJ. Zagreb: Globus
    • Ban, Đ. ur., et al. (1975) Zagrebački partizanski odred. Zelina, OO SUBNOR
    • Vukašin, K. (1984) Treći diverzantski odred. Ivanić-Grad: Skupština i društveno-političke organizacije općine Ivanić-Grad
    • Škiljan, F. (2012) Hrvatsko Zagorje u Drugom svjetskom ratu. Zagreb: Plejada.
  • Novine:
    • Hrvatski narod, br. 1226, 4. siječnja 1945.
  • Crkvene knjige:
    • Matične knjige rođenih (do 1900. godine)
    • Status duša

       


Fotografija na naslovnici: Vjesnik u srijedu, 10. lipnja 1952. godine, ilustracija ustaških zločina

Mario Šimunković

Autor članka po struci je magistar ekonomije. U slobodno vrijeme, među ostalim, bavi se istraživanjem lokalne povijesti i rodoslovnim istraživanjem. S područja općine Jakovlje istražuje prezimena Mihaljek, Jarčan, Tuđen i Šipek.