Iz Spomenice župe Kraljev Vrh: Potres
Spomenica župe Kraljev Vrh vodi se od utemeljenja župe 1789. godine. Do sad, koliko nam je poznato, nitko nikada nije crpio podatke iz ove Spomenice za bilo kakvo istraživanje, niti su tekstovi iz Spomenice javno objavljivani. Ovo je prvi takav slučaj. Nadamo se da će predstavljeni tekstovi biti poticaj našim župljanima da istraže svoje tamne i zaboravljene kutke te pronađu kakav dragocjeni dokument, zapis ili fotografiju koji oslikavaju povijest našeg zavičaja.
Za ovu prigodu izabrali smo nekoliko tekstova iz XIX. st., vrlo živopisnih zapisa čiji autor je Stjepan Večković, župnik kraljevrški od 1872. do 1903. Jezik i način pisanja kojima se župnik služi nismo mijenjali, prenijevši tekst doslovno kako je napisan, ispravljajući jedino očigledne pogreške. Zapise ćemo objavljivati ponedjeljkom, a sljedeći tjedan slijedi tekst: “Popravci iza Potresa – Nove gradnje”.
Potres
Žali Bože! nova blagoslovljena župna crkva nije [se] dugo vremena rabila za službu božju. Od 1 pak do 9 studena i to do ½ 8 ure pred podne 1880 god.[1]
Župnik je baš misio a dvorio mu Stjepan Pilarić. Kod „Lavabo inter innocentes“[2] nastane grozna podzemna tutnjava, zatim okomiti udarac, za udarcem silna trešnja ili drktanje zemlje. Zvonar pobježe, što ga mogoše noge nositi kroz sakristiju poprieko u vinograd pred sakristijom vičuć: „Ljudi božji pomozite“! Padne mu za zatiljak sa crkve cigel.[3]
Župnik ostavi sve na oltaru i htjede pobjeći te zakloniti se u sakristiju ali je jedva išao, tako se ljuljala zemlja. Istom što dodje pod sakristijske dovratnike nutrnje, vrata su se zatvorila sama od velikog gibanja, ne može u sakristiju. Sa stropa pada maz. U crkvi sve u jednoj prašini. Budući i onaj dan bijaše maglovit i padala malo kiša, u crkvi bijaše gotova noć. Sruši se toranj sa zvonovi. Zvonovi padnu prema šumi, jedan dio tornja pade na crkvu, probije krov, roženice i gornje tramove. Uslied ovoga udaranja i uslied potresa sruši se ogromni zabatni zid vrh sanktuara, koj svojom težinom probuši svod nad velikim žrtvenikom. Da nije župnik onaj hip ugnuo se pod sakristijske dovratnike, žalostno bi bio zaglavio kod oltara. Računaju, da je cieli taj grozni potres trajao do 25 časakah.
Kad je vidio župnik, stojeći pod napomenutim dovratnici, da nekoristi ondje stajati, upotriebi sve sile, odrine vrata svom jakošću; ova se otvore. Htjede pobjeći van, ali je neprestano padalo ciglovje sa krova. Metne ruke vrh glave, nazove ime Isusovo, pak udri bježati na dol prema crkvenoj kući. Došao do polovice puta medj crkvom i rečenom kućom, ogleda se i onda stoprv imade što vidjeti. Sama ruševina. Eto sav mučan posao, teški napor i trud od pet godinah u jedan čas uništeni!!
Župnik dade onako snimiti crkvu, kako je po potresu izgledala, po Fotografu Ivanu Štandelu, kojega dade iz Zagreba dne 8 prosinca iste godine dovesti u Kraljevvrh. Tri table ove fotografije izviešene su u sakristiji svakomu na uvid, da si može predstaviti, kako je crkva izgledala iz nutra, kako od strane tornja i kako od strane crkvene kuće.
Pošto onako u crkvenom ruhu obučen župnik ide u župni stan gledati, što se ondje dogodi. Skoro nemože unići u dvor župni, jer se ciela ona stran, gdje stoje skaline poruši tako, da je sriednji orah sasvim smrvila na dvorištu, skaline na prvi sprat zarušila, stiene su grozno popucale. Zid prema školi za pet palacah a onaj na dvorište za 3 palca se van nagnuo. Dimnjaci se porušili, polupali krov. Groza čovjeka spopade, kada se na ono sjeti. – Kao što je crkva bila neuporabliva i pogibelna za službu božju, tako je župni stan bio pogibelan za stanovanje posl[i]je ovoga užasnoga potresa.
Vratio se župnik natrag, do sakristije, da svuče misno odielo, nadje njekoliko župljanah, koji su došli u prvi mah gledat ove žalostne ruševine i ovi su ga upozorili neka neide unutar, jer jošte neprestano tutnji pod zemljom. Medjutim ipak hitro unidje a jošte hitrije svuče odielo, pak se vrati u župni stan, gdje si pomete prašinu u dolnjoj sobi, ugne cigle i žbuku, što je pala bila sa svoda, da može zajutrkovati barem u sobi.
Ljudi pripovjedaju, da je za ovim strašnim potresom sliedilo bezbrojno potresah malenih, kao da se neprestano zemlja trese; medjutin župnik toga nije opazio.
Na samo Martinje dana 11 studena dodje iz Bistre vel. g. Jakov Cerovski sa svojim kapelanom Kamilom Kumpf gledat našu nesreću. Domaći župnik je imao 30 župnih težakah u crkvi, da nješto izčiste i pometu barem srednju stranu crkve, da bi se možebiti moglo daskam pregraditi pod svodom od propovjedaonice do sjeverne strane i tako za bogoslužje kroz zimu barem prirediti. Oko 11 ure, mi smo bili u župnom stanu, eto ti potresa! za čas drugi jači; mi bježi van! Idemo k crkvi. U pola dvanaest stane se opet zemlja tresti, ali grozno! težaci velikom vikom na vrat na nos pobjegoše na vrata van iz crkve i odmah kući. Za ovoga potresa popucalo na župnom stanu 23 stakla u prozorih. – Jedva smo si mogli nješto pripraviti za objed, ali se ipak nismo usudili jesti u farofu, već smo objedovali u školskoj dnevnoj sobi.
Računali su učenjaci, koji su na potrese pazili, da od 9. studena 1880. do svibnja 1881. sliedilo 281 potres. Pisac ovih redaka domaći župnik zabilježio je u Directorijih od godine 1880, 1881, 1882. do 12. prosinca 1883. potresah 84 i to znatnijih i koje je oćutio, dolažahu svi istim smierom a centrum svim ovim potresom mora svakako biti u zagrebačkoj gori, što je dokazom, jer su od potresa nastradala najviše mjesta oko rečene gore a najviše smierom sv. Ivan-Zelina i Kraljevvrh.
Sva sreća bijaše za župnika i župljane, da je jošte obstajala daščara kod lese medju župnim dvorom i zdencem, koju su bili podigli za službu božju za vrieme, dok se imala sagraditi nova crkva. Ova daščara nam sada dobro dodje.
Uspomene vriedno jest i to zabilježiti: Isti dan 9. studena posl[i]je podne sakupi se množtvo župljanah do 500 dušah k župniku, stariji dapače plačući, s pitanjem, šta ćemo sada? – Župnik u prvi hip neodlučan neznade ni sam odgovoriti. Ali po dogovoru više njih, idemo izkapat i tražit „Monstranciju i Ciborium“. Drugi izkapat i tražit zvonove. Za uru ili dvie nadjemo, što smo tražili. Tabernakul sav smrvljen, Monstranciju prebačenu, Ciborium stajaše izravno; sve zameteno ciglom i mortom. Monstrancija se malo izvinula ali ciela i neozledjena, Ciborium ciel, Presveto otajstvo na svom mjestu. Župnik izvadi to sve obučen roketom i štolom. Na istom mjestu nakadiv tamjanom po običaju, izmolio pet „otčenaša i pet zdravo Mario“, prenese onako iz onih ruševina u sakristijski ormar, od kuda poslije prenese sve doli k župnom stanu u spomenutu daščaru. Daščara nam dakle bio stan za bogoslužje počam od 15. kolovoza 1878. koj dan iz stare sakristije processionaliter Dr Josip Rieger, profesor na bogoslovnom Fakultetu u Zagrebu uz podvorbu č. otca Emanuela Topolnika franjevca sv. Križa iz Samobora i domaćeg župnika svečano prenese „Sanctissimum“ u rečenu daščaru na priredjeno za to mjesto na velikom oltaru pak sve do 1. kolovoza 1880. Taj dan smo premjestili sve u novu crkvu; ali smo već iste godine radi stravitoga potresa, koj nam je crkvu, tako bi reći, sasvim porušio, sve morali prenieti u prijašnju daščaru na prvu zornicu, koj dan započe opet služba božja u njoj. Od 9. studena do prve zornice obdržavala se služba božja u kapeli sv. Doroteje u Jakovlju. –
Pod starom lipom, koja stoji i danas za svetištem bijahu podignuti stupovi i medju ove stupove bjehu privremeno namješteni zvonovi. – Uslied potresa padši zvonovi ostali su, hvala Višnjemu, cieli, samo su malo na kraju, gdje je vienac, okrnjeni i za veliki zvon kažu, koji imadu dobar sluh, da je njegdje malo puknuo, akoprem se pukotina nigdje neopaža.
Župnik si dade prirediti crkvenu kuću i premiesteti se u nju a dotle se nije usudio spavati u župnom stanu, već je spavao sa družinom u štali.
I crkvena kuća bijaše jako oštećena, osobito gornja strana, koja je zidana. Odtraga komad zida se poruši. Ostali zidovi jako popucaše. Dimnjak se poruši, polupa krov i probuši boltu u kuhinji.
Ovu nesreću prijavi dopisom župnik dne 12. studena cj. visokoj Kralj. zemaljskoj vladi, kao pokrovitelju, preč. duhov. stolu i Kralj. podžupaniji u Zlataru i graditeljstvu Kr. zemaljske vlade u Zagrebu.
Visoka vlada izašalje umah povjerenstvo na razvid a jedanput dodje i sam savjetnik g. Auguštin i bi odredjeno, da se imade ranim proljećem početi popravljati sve.
Priredio:
Nikica Mihaljević, Kraljev Vrh
[1] Kurziv: dodano naknadno, običnom olovkom.
[2] Dio stiha iz Psalma Davidova 26.
[3] Crijep.
Fotografije crkve nakon potresa objavili smo u članku: Veliki potres 1880. godine
