Spomenica župe Kraljev Vrh vodi se od utemeljenja župe 1789. godine. Početkom godine objavili smo osam tekstova iz Spomenice, većinom vezanih uz župnu crkvu Sveta Tri Kralja, koje je prepisao g. Nikica Mihaljević (Lupeži u Župnom Dvoru, 1866.; Govedča kuga; Tuča; Dogovori o gradnji novoj; Priprava za gradnju nove župne crkve; Posvečenje temeljnog kamena župne crkve; Potres; i Popravci iza Potresa – Nove gradnje). Osim ovog objavljivanja, do sada nisu crpljeni podaci iz ove Spomenice za bilo kakvo istraživanje, niti su tekstovi iz Spomenice javno objavljivani.

Zahvaljujući župniku Ivanu Hrastoviću digitalizirali smo cijelu spomenicu u izvornom formatu, a nakon toga krenuli u prepisivanje koje je sada dovršeno. Spomenica je od 1. do 55. stranice (uz iznimku od 29. do 32. stranice i od 39. do 40. stranice koje su pisane na hrvatskom jeziku) pisana na latinskom jeziku. Stoga ćemo kronološki objavljivati tekstove iz Spomenice (osim dosad objavljenih tekstova) koji su pisani na hrvatskom jeziku od 55. stranice nadalje.

U planu je i prijevod prvog dijela spomenice, a s obzirom da je sav rad na projektu Digitalni zavičaj volonterski – tražimo volontere koji su spremni sudjelovati u prijevodu. Ako sami imate dovoljno prevodilačkog znanja ili nekoga poznajete tko bi bio voljan uključiti se, svakako se javite.

Jezik i način pisanja kojima se župnik u ovom tekstu služi nismo mijenjali, prenijevši tekst doslovno kako je napisan, ispravljajući jedino očigledne pogreške.

Radostni čas i Rédkost

Poslé mnogo neprilikah, koje stranom gvozdenom terpljivnostjium, stranom kroz dobre priatelje nadvladane biaše, podje za rukom, da župnik Kraljevřhski, dérveni, pogibeljni poradi vatre, i lupežimi oskvrnjeni Dvor, sa lěpim, novim i ukusnim, tako rekuć, gradićem zaměni. –

Na postignutju toga, slava Višnjemu, koi sva nevidjenom ali osětljivom rukom upravlja. Čast pripada Visokoj Zemaljskoj Vladi, to jest Kr: Naměstnićkom Veću Kraljévinah, Hérvatske, Dalmacie i Slavonie /: Kod ostale Vlade možebiti, kakose iz iskustva dobro znade, nebi pošlo za rukom :/ Fala i Sl. Duhovnom Poglavarstvu, koje takodjer potrebu po mogućnosti podupiraše. – U postignutju novog’ župnog stana najveća, od ljudih pripada hvala Velemožnom i Poglavitomu G. Theodoru Gjorgjeviću, izsluženom Kr. Banske Stolice Savetniku i Vlastelinu, koji kao věrni prijatelj né toliko osobe, kao pravedne stvari neprestade oko sebi poznatih Vlastih, i vérlih osobah né samo nuždu nego i pogibelj u dérvenom i polupodertom stanu župnikovu opetovano predlagati. I tako češlje polazeć dotićne, od kojiuh zavisiše zidanje kuće, vrědne osobe, čitavu stvar pospeših. – Slava mu!!

Svetćanost.

Za okruniti tako veliki, i nenadano dovéršeni posao, odredig městni župnik, da se prigodom skupštine Kotara Stubičkog Sveštenstva /: Conferentice :/ na dan 16ⁱ meseca Rujna 1867, u Kraljevvérh urečene, takojer pérvi čin za buduće sretno stanovanje, tojest, blagoslov nove kuće, ovérši, i to jest svetćanim naćinom. Ovo kroz dobrohotnost svoju izvede velezaslužni muž, i prijatelj domovine, Prečastni Gospodin Stěpan Matković, novo-imenovani Kanonik Zagrebaćki, kao Kotarski Podarcidjakon, i župnik u Pušći, u pribitnosti mnogocěnjenih Sveštenikah, i vérlih domovine sinovah. –

Vlastorućni podpisi za věkovitu uspomenu slede: – Na zahtevanje škupštine nižje podpisani redomice zabilježio:

1. Prečastni Gospodin Mirko Tumpić infulirani opat, izsluženi Kotara Stubičkoga Podarcidjakon, i župnik Bistrički.
2. Prečastni G. Stěpan Matković, novo-imenovani Kanonik Zagrebački, Kotara Stubićkoga Podarcidjakon, i župnik u Pušći.
3. Velečastni G. Jakob Cerovski župnik u Bistri.
4. Velečastni G. Pavao Belas župnik u Berdovcu.
5. Velečastni G. Ivan Kralj župnik u dolnjoj Stubici.
6. Velečastni Gospodin Matia Dominić, izsluženi župnik u Jezeru, obitavajući u gornjoj Stubici.
7. Mnogo častni G. Baltazar Balog duhovni pomoćnik u Bistrici.
8. Mnogo častni G. Stěpan Većković duh: pomoćnik u dolnjoj Stubici.
9. Mnogo častni G. Ambrozija Gerdić duhovni pomoćnik u Berdovcu.
10. Mnogo častni Gosp. Ivan Likević duhovni pomoćnik u Bistri.
11. Toćno upisao kao domaćina, i svetčar. Franjo Sirovac župnik u Kraljevvérhu.

* * *

Pošto bi župnik liepo si uredio novi župni dvor, jedina mu misao i želja bijaše, da si takodjer podrum pod novim dvorom u red stavi i dobrom kapljicom rujna vina napuni, ali mu se lijepa želja grdo osujeti. U novi podrum prodre žilom voda, koja kadkada do polovice podruma u visine dopre i tako učini podrum sasvim bezkoristnim. Župnik dade svojim troškom na novo navažati podrum zemljom i nabijati, misleći da će tim prepriečiti vodu, no sav mu trud i posao bijaše uzalud; toga radi odustane od svakoga napora daljnjeg htijući dneve svoje starosti provoditi u miru služeći Bogu i stavljajući u red crkvene i župne stvari što ne spadaju u našastar /: Inventarium :/. Podrum 21 godinu ravnao je on župu Kraljev-vrhšku. Pomnožao je župnu nadarbinu njivom naproti dvoru, ostaviv ju kao altariju za 1 sv. mira. Kada bi mu se dovršili dani, što mu ih providnost božja opredjeli, poziva ga Višnji preda se, da mu dade račun o svom pastirovanju, i on kao vjerni sluga, koj je znao podieleni u mu talent dobro uložiti, pokriepljen svetimi otajstvi umirućih dne 5. Siečnja god 1872. Uzmi ga Gospodin.

Ako bi mu se htio na grobu pomoliti za dušu, neka se odputi na groblje, naći će s jedne strane velikog križa u sredini groblja železni križ i napis na njemu: Ovdje počiva Franjo Sirovec, župnik Kraljevvrhški. –

Njega je nasliedio Petar Bajsić rođen u Mihovljanu. Siromah samo je 9 mjeseci župnikovao. Sesrećom došao čovjek po izpovjed za bolestnika u Slatini, njekoj ženi Mikulčić prostimi Molesi. Župnik podje, a dak je silazio kod iste kuće, sekoleh skoči te mu izadju crieva van, budući imao takovu bolest a u naglosti nije se remeno za oto opasao. Za 24 sata teške boli, primiv sveta otajstva, umré.

Župljani ga jošte žale i rado ga spominju. Bio je revan svećenik, značajan čovjek, iskren prijatelj, veseo i gostoljubiv domaćin. Osobito mila zabava mu bila s pečinskimi kosovi. Ranim jutrom razgovarao se s njima i svakomu je nadjenuo svoje ime, a oni su mu iz krljetke na ramena i glavu izletali.

Tko bi razumio sude božje? Prije 3 ili 4 mjeseca posječali smo se trojica prijatelja i cieli jedan mjesec skupa sproveli a eto sada sam već ja na njegovom mjestu, nego prijatelj i zemljak njegov. Iz našega staroga poznanstva i prijateljstva dao sam mu načiniti železni križ za spomen na grob, jer inače ne bi se već sada niti znalo, gdje mu je grob. Akoprem njegova imovina bijaše neznatna, dao je ipak 25 f. upisati za altariju, da mu se na dan smrti služi sveta misa za pokoj njegove duše.

Poslije smrti Petra Bajsića bijaše jedno vrieme upraviteljem župe Kraljevvrške Mio Kelečić, a dve 14. travnja 1873. bio ovamo odpravljen za župnika Stjepan Večković iz Konjšćine, gdje je upravljao župu 5 godina. Jerbo je bilo ono vrieme neprestano izborno agitiranje medju narodom i magjaronskom strankom, na sveudiljno tužakanje susjednih šljivarah morao je Stjep. Večković ostaviti Konjšćinu. – Od dne 14. travnja 1873 bijahu dva administratora župe Kraljevvrh do konca lipnja – nezna se čijom krivnjom. Medjutim, obojica tako su u slozi živjeli i poslove zvanične obavlali, da su se suznima očima medju sobom razstavljali.